– Jesi li vidio, trafikant, šta je sve velečasni Ivan Miklenić napisao u Glasu Koncila povodom samoubojstva onog nesretnog radnika Tvornice željezničkih vagona »Gredelj« Mladena Mladenovića? 

– Evo da ti pročitam, pa ti sam zaključi kakav je: »Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo.« 

 – Šta je u tome surovo? 

– Slušaj dalje: »Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.« 

– Zvuči kao osuda za bijeg s doživotne. 

– Kako to misliš? Pa nije valjda… Ne, ma ne mogu to ni zamislit. 

– Sad ti malo slušaj velečasnog Miklenića i Glas Koncila: »U okolnostima u kojima je politika očito nesposobna za ikakav pozitivan stvarni iskorak, krik branitelja koji si je zbog toga oduzeo život, ne smije biti prešućen, ne smije biti tek kratkotrajni bljesak, već mora biti poticaj za stvarno otrežnjenje i borbu za boljitak svim legalnim i legitimnim sredstvima.« 

– Nije valjda samoubojstvo očajnog čovjeka nazvao bljeskom? 

– Nazvao ga je onako kao što si čuo. I još ga je iskoristio kao povod da ispiše poziv na državni udar. 

– Ma gdje bi velečasni Miklenić pozivao na takvo nešto?! Sigurno si ga pogrešno shvatio. 

– Ja ti čitam šta je napisao i potpisao, a ti izvoli pa shvati ispravno: »Ako u današnjoj Hrvatskoj više nema organizirane snage koja bi se legalnim i legitimnim sredstvima suprotstavila razaranju ostataka hrvatske industrije, i to baš one koja raspolaže vrhunskom tehnologijom i proizvodima koji su traženi i konkurentni na svjetskom tržištu, onda su prisiljeni na javnu scenu stupiti hrvatski branitelji.« 

 – Čekaj, a zašto poziva branitelje da interveniraju u sferi industrije? 

 – Zaključi sam iz Miklenićevih riječi: »Svima je jasno da političari predugo jedni drugima progledavaju kroz prste zbog nečinjenja, krivih odluka ili čak svjesnog upropaštavanja, te je Hrvatska zapravo suočena iznutra s neviđenom agresijom koja se uvelike može mjeriti s vanjskom, velikosrpskom devedesetih godina…« 

 – Znači, imamo velikosrpsku agresiju iznutra i poziv braniteljima da joj stanu na put? To tako neodoljivo podsjeća na logorejične ispade onog samoprozvanog Mesije i generala Marka Lukića iz Zavjeta za Hrvatsku, da bi čovjeka – nakon što na izborima prođe onako kao što takvi posljednjih godina obično prolaze – trebalo zaposlit u Glasu Koncila. A možda i odštampat Najnoviji zavjet s Evanđeljem po Marku Lukiću i Evanđeljem po Ivanu Mikleniću. 

 – Samo se ti zajebavaj, trafikant, dok ti takvi tipovi ne dođu na vlast. 

– Nisu ni sada daleko od nje. 

– Kako to misliš? 

 – Pa zar vladajući sustav ne tetoši i kaptoliste kojima plaćamo prisilnu crkvenu desetinu i admirale i generale s masnim penzijama koji bi vrlo rado izvršili državni udar, ali ne mogu jer ih priječi opravdani strah?! 

– Strah od koga? 

– Od samih sebe. Jer nisu sigurni da bi bili u stanju sami sebi osigurati privilegije kakve im bespogovorno daje vlast koju s punim pravom nazivaju nenarodnom. 

 – Zašto s punim pravom? 

– Zato što istinska narodna vlast ne bi rasipala novac što ga ubire od naroda na financiranje takvih tipova. 

 – A tko je po tebi istinska narodna vlast? Komunisti? 

– Uh, gdje me nađe?! Pa zar nisu upravo takozvani komunisti uzgojili sve te sinekurce u mantijama i uniformama, sve te velečasne Mikleniće i sve te Domazet-Loše? I zar ovi što su došli poslije takozvanih komunista nisu samo preuzeli i razgranali sistem koji počiva na mršavim plaćama za one koji rade i na debelim apanažama za one koji popuju o tobožnjoj dobrobiti šljakera, ali im se pritom ni u ludilu ne bi skinuli s grbače? 

– Pa i velečasni Miklenić govori o ugroženim pravima radnika… 

– Gdje on to govori? 

– U Glasu Koncila, baš u ovom tekstu »Krik hrvatskog branitelja«. 

 – A gdje mu je krik hrvatskog radnika? 

 – Pa sve je unutra. Pokojni Mladenović je bio i radnik i branitelj. 

– A zašto onda velečasni ne kaže da su na javnu scenu prisiljeni stupiti hrvatski radnici nego na nju poziva samo hrvatske branitelje? I otkud mu pravo da smrt čovjeka koji je najprije čovjek, pa tek onda radnik i branitelj, koristi za svoja vojno-udarnička popovanja? 

 – Miklenić valjda misli da tako treba. Da Kaptol može kapitalizirati i ovu ljudsku tragediju. Slušaj ga samo: »Premda s humanog i vjerničkog gledišta nitko u Hrvatskoj ne bi smio posezati za vlastitim životom, odlučio se je za taj najžalosniji čin jer je smatrao da će žrtvovanjem života prosvjedovati i posvjedočiti kako ne može više živjeti u voljenoj Hrvatskoj koju se nemilosrdno razara. Krik toga žrtvovanog života, koji je medijski spremno ignoriran ili marginaliziran, odjekuje međutim neizmjerno snažnije i odlučnije nego što su to mogli pomisliti odgovorni političari i njihovi medijski poltroni i, čini se, samoubojstvo još jednog branitelja neće biti tek tako gurnuto pod tepih.« 

 – Nego će biti gurnuto na ulicu?