– Je li istina, trafikant, da se u Splitu lakše diše otkad je uhvaćen ubojica s Marjana? 

  – Uhvaćen je osumnjičenik za ubojstvo. 

  – Jesi formalist, jebote… Pa ne misliš valjda da ovaj pravi i najzad otkriveni Reksi nije ubio Meksikanku? 

  – Nije važno šta ja mislim. Ja ti samo kažem da je on za sada formalno-pravno samo osumnjičenik za ubojstvo Selene Macedo. 

  – Vidim ja, trafikant, da ti ne dišeš ništa lakše. A Splićani, čitam, pohrlili na Marjan, dišu punim plućima. 

  – A tko im je do sada smetao da dišu na Marjanu? 

  – Lako je za Marjan. On je još najmanje kontaminiran ljudskim stvorovima, pa samim tim i onima koje nazivamo manijacima. Ali hajde ti, meštre moj, diši po zgradama, među mirnim susjedima koji uredno prikrivaju zločine i prave se da ih se ne tiče to što je netko ubijen… 

  – Je li ti to misliš na Reksijeve susjede? Pa valjda znaš da ga je policiji prijavila upravo jedna susjeda. 

  – Bolje ikad nego nikad. Moraš shvatiti i susjede: teško im je pojmiti da bi ubojica mogao biti netko iz njihova okruženja, a imaš i faktor realnog straha od odmazde… 

  – I faktor realnog uživanja u hajci na sve ljude koji nisu »naši«. 

  – Jebote, žena ga je ipak prijavila. Šta bi ti sad htio: da se protiv nje podigne optužnica zbog jednomjesečnog prikrivanja ubojice? 

  – Opet ću te ispravit: osumnjičenika za ubojstvo. A ako mu se i dokaže ubojstvo, to neće ništa promijenit u glavama onih bilmeza koji vedro i nasmijano poziraju fotoreporterima pred njegovom zgradom. 

  – Misliš da su i oni znali tko je Reksi? 

  – Jedan od njih izjavljuje novinarki Slobodne Dalmacije: »Kad san vidija dres Milana na vašoj naslovnici, odma san pomislija – Edi.« I kaže: »Čim san to pomislija, odma san to smetnija s uma, jer uopće nisan želija razmišljat na taj način.« 

  – Pa čovjeku se učinilo da je nerazmišljanje ljekovito. 

  – Da, kao i svim susjedima koji o osumnjičenom E. M. (28) danas pričaju kako ih je pristojno pozdravljao na stubištu, kako potječe iz dobre obitelji hrvatskog branitelja i vrijedne kućanice… 

  – A šta bi ti htio da govore? Ima ih koji kažu da je bio osobenjak, čudak, malo na svoju ruku… 

  – E, ti su mi najmiliji, ti koji brane ugled zgrade i kvarta. Kao onaj što je izjavio: »Ovo je nešto najgore što pamtim da se dogodilo u kvartu. Jedan susjed htio se baciti s krova zgrade, ali to je završilo bez posljedica. Ovo je stvarno strašno. Za obitelj prije svega, ali i za nas susjede. Ostat će zapamćeno da je ovdje živio ubojica. Tko bi to mogao zamisliti…« Pa jebote, vidiš li ti tu raskoš malograđanskog uma?! Njemu je strašno kao stanaru obilježene zgrade, strašno je roditeljima, strašno je valjda i osumnjičeniku za ubojstvo, samo ubijenoj Seleni i njezinima u Meksiku nije strašno… 

  – Ali, trafikant, moraš shvatiti ljude. Nije im lako živjeti tu gdje žive, s tom stigmom ubojičinih susjeda. 

  – A znaju li oni uopće gdje žive? 

  – Kakvo ti je to pitanje? 

  – Vrlo zanimljivo, vidjet ćeš. 

  – Hajde da vidim i tu zanimljivu zanimljivost. 

  – Je li ti kojim slučajem zapela za oko Reksijeva adresa? 

  – Ne baš. Ali znam da je nešto smiješno… 

  – Kroz Smrdečac broj 9. 

  – Molim? 

  – Kroz Smrdečac 9. To je adresa. 

  – I šta s njom? 

  – Ne možeš se sjetiti da si je viđao po novinama? 

  – Ne. 

  – Vidiš, majstore, točno prije sedam godina, početkom listopada 2005. stanari zgrade Kroz Smrdečac 9 bili su junaci jedne zapažene novinske priče, objavljene u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom »Neću da mi dite gleda Srbe!«… Ni to ti ništa ne govori? 

  – Ništa što se kod vas u Splitu ne bi i inače čulo. 

  – Važno da se kod vas izvan Splita nikada i nigdje ne čuje. 

  – Šta se odmah vrijeđaš?! Pa nije vam nitko kriv što niste smjeli na Marjan od straha da vas manijak ne zakolje. 

  – Malo mi je degutantno da ti nabrajam lokacije po centru grada na kojima su se proslavili vaši Reksiji. 

  – Dobro, hajde, šta je bilo na tom Smrdučcu? 

  – Na Smrdečcu. Dakle, baš na toj adresi, gdje je na prvom katu stanovao sada već najpoznatiji navijač Milana u zemlji Hrvatskoj, u prizemlju su smještene prostorije Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«… 

  – Sad se sjećam. Bilo je po novinama da su im nešto razbijali poslije neke utakmice… 

  – I poslije utakmice i bez utakmica. Uredno su im razbijali stakla, inventar, podmetali požare, krali opremu… 

  – Tko? Stanari? 

  – Nisam rekao da su stanari. Stanari su potpisivali peticiju da se ta mrska srpska udruga iseli iz njihove zgrade, pa je reporter Slobodne Damir Pilić otišao na adresu Kroz Smrdečac 9 i zabilježio nekoliko ljupkih izljeva čovječnosti. »Kako Srbi mogu bit u našoj zgradi, kad ja imam dite? Razumite, dite jednog dragovoljca, pa da tu mora gledat Srbe svaki dan. Kako? Neka ti Srbi iđu negdi drugo!« – kazala mu je gospođa koja se predstavila kao supruga pripadnika proslavljene Četvrte gardijske brigade. 

  – A je li mu netko nešto rekao pod imenom i prezimenom? 

  – Gospođa Zdravka Purkić koja je izjavila: »Ja sam organizirala peticiju za iseljavanje srpske udruge ‘Prosvjeta’ iz naše zgrade. Razumite, ovdi većinom žive ljudi koji su bili u ratu i sad da nam u zgradi bude srpska udruga, to je pljuska na rat, na sve. A ovo šta im je razbilo stakla, normalno je očekivat da se tako nešto desi. Ja jedino ne znam odakle njima pravo bacat sumnju na stanare.“ 

  – I šta ti sad, trafikant, hoćeš reći? Da je Reksi Srbima razbijao stakla? 

  – Ne. Ni slučajno. Jer ne znam tko je. 

  – Ne mislim. I nije ubojica nego osumnjičenik za ubojstvo, ispravljam te po treći put. 

  – Dobro, osumnjičenik za ubojstvo. A sad mi reci zašto mi sve ovo pričaš. 

  – Zato što žalim klinca koji je pristojno pozdravljao takve susjede.