Dylanova "Oluja" i ustaški vjetrovi

Trafika Predraga Lucića

Predrag Lucić

Foto Reuters

Foto Reuters

Dylan ne bi imao predrasuda o Hrvatima da mu Srbi nisu napunili glavu. A sad ga neki naši pametnjakovići pravdaju da on nema pojma ni tko su Hrvati ni tko su Srbi

    – Dobro, trafikant, šta ćemo mi s tim Dylanom?  

   – Vjeruj ti meni, nema do »Oluje«. 


  – Odlična ideja, ali neizvediva. 


  – A zašto? 




  – Pa zato što Dylan nikad spava kod kuće. Stalno je na turneji, pa ga ne možemo protjerat s njegovih vekovnih ognjišta. A fakat je zaslužio da ga na traktoru pošaljemo tamo gdje mu je mjesto. 


  – I da ga gađate kamenjem i tjerate da pjeva »Like A Rolling Stone«? 


  – Ne razumijem zašto bismo ga tjerali da pjeva. 


  – Zamisli: spucaš ga kamenom baš u trenutku dok pjeva ono »How does it feel…«, a onda doleti drugi kamen, pa mu ploča u glavi malo preskoči na »… no direction home…«. 


  – Ne treba on nama pjevat! Pjevali bismo mi njemu. 


  – Šta: »Gene kamene«? 


  – Pa može i to. Jebiga, trafikant, ti i sam znaš zašto Dylan mrzi Hrvate. 


  – Baš mrzi? 


  – Mrzi do ludila. Još od one noći u Frankfurtu kad ga je naš Thompson posramio. Znaš valjda na šta mislim? 


  – Na one budalaštine iz Hrvatskog slova i Arene otprije pet godina? 


  – Nisu to budalaštine nego povijesne činjenice. Jesu li iste večeri, u proljeće 2007. godine, Thompson i Dylan pjevali u istom gradu, u istom Frankfurtu, na istoj rijeci Majni? Jesu. Je li na Thompsonov koncert došlo 12 tisuća ljudi? Došlo je. I došlo bi ih još toliko da dvorana nije bila pretijesna. A je li tog razvikanog i navodno legendarnog Dylana došlo slušat jedva tisuću ljudi? Došlo je. A i to mu je bilo puno. 


  – A je li ti znaš ono što su ti te krasne hrvatske tiskovine prešutjele: da je Dylan tada pičio turneju isključivo po malim dvoranama? 


  – Zna se i zašto. Jer da je Dylan tolika legenda kao što se tvrdi da jest, sigurno ne bi svirao po prčvarnicama. 


  – Ali kako ne kužiš da mu je to bila koncepcija turneje?! 


  – Pa nije on konceptualni umjetnik, nego estrada. A na estradi se zna tko je tko. Prodane ulaznice ne lažu. 


  – A ne lažu ni one ugledne novine kad kažu da je Dylan na brzinu odradio svoju tezgu i požurio u onu veliku dvoranu da vidi neusporedivo popularnijeg kolegu iz Čavoglava? I kada sve to upakiraju pod naslovom »Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!«? I kada objavljuju navodni Dylanov komentar s tog turbospektakla: »Sviđa mi se ovaj Hrvat!«?


  – Sad se vidi da ne lažu. Dylanu je, čovječe, od te večeri ostala neizlječiva frustracija, pa nas zato sada i uspoređuje s ku-klux-klanovcima i nacistima. 


  – E baš mu je Thompson nabio kompleks manje vrijednosti… 


  – Jebiga, trafikant, istina boli. Ali svejedno mi se sviđa ova tvoja ideja s »Olujom«? 


  – Okej, evo ti je kad ti se sviđa! 


  – Čekaj, šta je to? 


  – Ono što si tražio: »Oluja«. 


  – Kakva »Oluja«? Pa to je Dylan. Čujem ga kako mekeće. 


  – Pa Dylanova »Oluja«. Ili u originalu »Tempest«. Nova ploča. Nije vrag da je još nisi slušao? 


  – Da jesam, uši bih si otkinuo. Daj, gasi tog četnika! Neću da mi Dylan skrnavi »Oluju«!   Sigurno pjeva kako su zločesti Hrvati tjerali njegove drage Srbe… 

  – A znaš Dylana… Nikada i nije pjevao ni o čemu osim o Hrvatima i Srbima. Čak i u onoj pjesmi »Mozambique«. I tu je pod Mozambikom mislio na Krajinu, ali nije smio otvoreno reći. Jebiga, Tito je još bio živ, pa se i Dylanu stislo… 


  – Daj, ne zajebavaj nego gasi tog četnika! 


  – Nije ti ovo Radio Split, a ni ti nisi Biljana Krstić. 


  – Koja Biljana? 


  – Pa ona urednica što je usred emitiranja pjesme »Duquesne Whistle« stavila embargo na Dylana. I izjavila kako HRT »ima nultu toleranciju na bilo kakvu vrstu nacionalizma, rasizma i bilo kakve diskriminacije«, pa da ne zna »zašto bi Dylanove pjesme bile iznad interesa hrvatske nacije, koju je on svojim izjavama uvrijedio«. Baš me zanima gdje je gospođi Biljani Krstić nulta stopa tolerancije na sve šovenske izjave hrvatskih estradnjaka čije nam poskočice pušta svih ovih godina. Ne moram te podsjećati koji je hrvatski megastar izvalio: »Za sve su krivi Židovi… Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.«? Hoćeš još gradiva koje se gospođi Biljani nakupilo? 


  – Hvala, ne treba. I da te ispravim: ta gospođa se ne zove Biljana nego Vedrana Krstić. I još Ivanišević. 


  – Da, u pravu si… Biljana Krstić je ona srpska etno pjevačica, a Vedrana Krstić je hrvatska etno urednica. Nije ni čudo što se Dylan ne snalazi među tolikim Krstićima, pa ne zna ni tko je Srbin ni tko je Hrvat. 


  – Sve taj zna! Eno ti Hrvoje Hitrec piše da je Dylanu »jugoslavenska srbijanska promidžba očito odavno usadila uvjerenje da su na ovome svijetu tri zla – rasisti, nacisti i Hrvati«. 


  – How yes no… Dylan se i električne gitare, na užas svojih fanova, uhvatio samo zato da pokaže kako je na liniji Nikole Tesle za kojeg su mu prodali priču da je bio ugroženi Srbin i izbjeglica iz Hrvatske… 


  – Samo ti karikiraj, trafikant! Dylan ne bi imao predrasuda o Hrvatima da mu Srbi nisu napunili glavu. A sad ga, vidim, neki naši pametnjakovići pravdaju da on nema pojma ni tko su Hrvati ni tko su Srbi. I da smo mi za njega isto što i Tutsiji i Hutui. Poštapalica. Metafora. 


  – Pa nije Dylan kriv što su se Hrvati i Srbi potrudili da ih čitav svijet poznaje upravo po onome po čemu i Srbi i Hrvati poznaju Tutsije i Hutue. 


  – A šta bi taj tvoj Dylan da se tako govori o Židovima? 


  – Vidim da si ovih dana čitao uvrijeđene hrvatske komentatore, pa si onda valjda vidio i šta pišu o Židovima. Eno ti jedan piše da su Dylanovi preci mijenjali imena i prezimena »u okvirima uobičajene židovske mimikrije u prevladavajuću domaću kulturu«. I onda dodaje: »Da je NDH poživjela, Ivo Goldstein zvao bi se Jure Francetić.« A slušaj sad ovo: »Ostaje pitanje gdje je Židov Shabtai Zisel ben Avraham alias Bob Dylan pobrao smrdljive predrasude o Hrvatima? Židovi su dali brojne snažne osobe ovoga svijeta, u kulturi, politici, financijskim strukturama i svemoćnim medijima. Hrvati ispaštaju činjenicu da se prva Jugoslavija raspala, a tajni centri moći terete nas i za raspad druge Jugoslavije… Iako su ‘smrdljivi Srbi’ krivci za stoljeća ratova na Balkanu, ponekad i šire, svijet vjeruje da su problem Hrvati.« I onda taj Tvrtko Dolić poziva na rječit svehrvatski odgovor: »Kad je već tako, čemu to oprezno i tiho puštanje vjetra – pustimo bez straha svoje ustaške vjetrove, da podave smrdljive licemjere.« 


  – Pa šta onda? 


  – Pa ništa. Ja puštam Dylanovu »Oluju«, a ti, ako nemaš ništa pametnije, puštaj isto što i domoljubni komentatori.


više vijesti