Opet se kriminalcu daje prilika da obmanjuje Hrvatsku, govorili su. 

    Zar trebamo još jednom slušati njegove hladnokrvne laži? 

    Još će ispasti da je Sanader žrtva. Ovo je njegova javna rehabilitacija. 

    Ali potvrdilo se da je strah bio dosta paranoičan. Jer čak i uz onakvog Stankovića, koji se očito isuviše prepao postavljenih ograničenja pa je emisiju, na žalost, odvozio posve mehanički, Sanader se nije uspio prikazati kao progonjeno nevinašce i okrenuti sve na svoju stranu. Trudio se jest, svim silama, ali bila je to jednostavno nemoguća misija. 

    Prenemaganje bivšeg visokog političara koji je već optužen u pet korupcijskih kaznenih predmeta, ma kako dobro odglumljeno, ne može djelovati uvjerljivo ni onima koji političku crnu kroniku prate sasvim površno. A mamac su još manje progutali oni građani koji su upućeni u cijeli kontekst slučaja Sanader. 

    Nijedna teatralna poza nije, naime, toliko sugestivna da može stišati bijes prevarene javnosti zbog prljave pljačke u režiji bivšeg premijera i njegovih poslušnika, pljačke koju je podrobno opisalo više desetaka direktnih svjedoka. Nema tako moćne retorike koja će anestezirati auditorij u pogledu kriminalne hobotnice koja je, na milijun maštovitih načina, iz javnog sektora znala izmusti debele i teške milijune. 

    Zato takvim omamljujućim vještinama nije mogao ovladati ni inače talentirani opsjenar Ivo Sanader. I velika je predstava u nedjeljno poslijepodne tako naprosto neslavno propala.

    Sanader, uostalom, niti je rekao išta što već nismo znali, niti je itko živ povjerovao da se povukao zbog Piranskog zaljeva, a niti je kod ikoga probudio suosjećanje zbog ponižavajućeg čučavca u zatvorskoj ćeliji ili zato što mu je Bajić zaplijenio imovinu pa je spao na »sirotinjski« život sa pišljivih 20.000 kuna na mjesec. 

    Mogla bih se kladiti da nikome nije kanula suza na Sanaderovu patetičnu jadikovku o obitelji koja s njime danas proživljava strašne dane i da nikoga nije ganulo to što njegovi odvjetnici, do daljnjega, moraju raditi bez honorara. Teško je zbog te emocionalne tvrdoće kriviti ljude koji, kad im zatreba pravda, nemaju novaca ni za biljege od 150 kuna, a kamoli za usluge Čede Prodanovića. A može se razumjeti i roditelje koji svojoj djeci ne mogu kupiti ni bicikl, a kamoli će im, kao Ivo Sanader, otvoriti po deset bankovnih računa. 

    Birajući baš takve efekte, Sanader je samo javno potvrdio kako nije kadar čak ni fingirati da je sačuvao barem onaj elementarni, normalnom čovjeku prirođeni smisao za realnost. 

    Dakle, sve u svemu, nije se dogodilo ništa zanimljivo i ništa bitno. 

    Jedini štiklec su ispale te dvije slike koje mu je, kao premijeru, navodno poklonio glavni državni odvjetnik koga bije glas da moćne kriminalce ne goni kad treba, nego kad zafućka politika. Ali i to je neka vijest samo za one koji u takvo što ne vjeruju. A takvih baš nema puno.