Foto Petar FABIJAN
Ne osuđuju ljude na nejednakost i nevidljivost njihove poodmakle godine, nego prazan novčanik. U protivnom, otimali bi se za njih svi, a najljuće marketinški stručnjaci
Kazalište Montažstroj minulog je tjedna realiziralo svoju predstavu 55+, predstavu o nevidljivim ljudima, o seniorima osuđenim da čuče na margini društva i čekaju smrt. Akteri predstave dobili su onoliko sekundi koliko imaju godina života da ispričaju po jednu priču. Bilo je na pozornici Lisinskog smijeha, suza, pantomime, potresnih ispovijesti i životnih priča, kako onih s tužnim, tako i onih sa sretnim krajem. Nakon ovih ispovijesti seniori su se izredali za govornicom, govoreći što su očekivali od samostalne Hrvatske i što su na koncu od nje dobili. Nakon što su s gledateljima podijelili svoju gorčinu i razočaranost, zavjesa se spustila. Seniori su odgegali natrag u svoju nevidljivost. Osim uže obitelji, za njihovo zdravlje s vremena na vrijeme raspitat će se samo farmaceutska industrija, novom reklamom lijeka za artritis i reumu ili kakvu drugu staračku boljku. Neće ih biti na reklami za stambene kredite, neće im nuditi nove automobile, neće ih pozvati da razgledaju novu kolekciju u H&M-u… Život što ga nude marketinške agencije kao da je rezerviran samo za lijepe i mlade ljude, s biserno bijelim zubima i glatkom, zategnutom, ne suviše masnom i ne suviše suhom kožom na licu. Problem seniora, moglo bi se zaključiti, leži u njihovim borama i slabim tijelima. Možda, ali to je samo dio problema.
Jednako veliki problem generacija 55+ leži u činjenici da nemaju novca. Ne čuče oni sami na margini života. Društvo im pravi 300 tisuća nezaposlenih i još barem par stotina tisuća onih čije plaće ne prelaze iznos od tri, četiri tisuće kuna. Na njih također nitko ne računa.
Uzmimo jedan plastičan primjer. Hrvatska pošta namjerila je reklamirati svoju digitalnu televiziju, pa raspisala natječaj za ovaj posao. Agencijama za marketing spremni su platiti do dva milijuna kuna da što većem broju potencijalnih klijenata prenesu poruku o novom proizvodu koji će do konca godine imati u ponudi. U natječajnoj dokumentaciji za nabavu reklamnog prostora na HTV-u, RTL-u i Novoj TV Pošta navodi kako prije svega cilja na publiku staru između 20 i 45 godina. Evo ciljane skupine oglašavanja, odnosno klijenta na kakvog Pošta primarno računa: »Svi od 20 do 45 godina koji ne žele nametnuta pravila, ugovore i lošu uslugu. Prosječna primanja kućanstva iznad deset tisuća kuna, većinom zaposleni, urbani s vlastitim obiteljima.«
Ovo su dakle, mušterije prvog reda. Većinom zaposleni, urbani s vlastitim obiteljima i obiteljskim primanjima iznad deset tisuća kuna.
Što je s onim ruralnim, većinom nezaposlenim, s prosječnim primanjima koja će odrediti otkupljivači pšenice, šećerne repe ili kakvog trećeg poljoprivrednog proizvoda? Ništa. Što se marketinške industrije tiče oni mogu koliko sutra odapeti. Isto je dano na izbor i onim »urbanim«, nezaposlenim, s primanjima do tri tisuće kuna. Vrijedni su koliko suha šljiva. U zemlji gdje su svi pred zakonom jednaki oni će i na sudu imati nejednak tretman. Jedno je kad bogati poduzetnik ubije dvoje ljudi gliserom, a drugo kad dvoje ljudi stojadinom ubije kakva sirotinja.
U potonjem slučaju pravda je oštra i beskompromisna. Kad ljude autom pogazi tatin sin u BMW-u pravda je blaga i puna razumijevanja za olakotne okolnosti. Jedno je kad na ulicu u prosvjed iziđu poljoprivrednici ili studenti. Tad svaka šuša javno na njih može pljunuti i tvrditi da prosvjednici ne vrijede koliko crno pod noktom, da su u pitanju neradnici koji traže ono što ne zaslužuju. Kad se protiv nečeg pobuni hrvatska udruga poslodavaca, tad se svaka riječ kritike vaga nanogramskom vagom. Tad nema pljuvanja niti pjene na usnama kritičara. Gospodu s punim novčanicima valja uvažiti, jer gospoda se za razliku od sirotinje može i ritnuti pa uzvratiti udarac.
Ne osuđuju, dakle, ljude na nejednakost i nevidljivost (samo) njihove poodmakle godine, nego prazan novčanik. Da su kojim slučajem prosječne mirovine u ovoj zemlji po pet, šest i sedam tisuća kuna – generacija 55+ bila bi itekako vidljiva. Otimali bi se za njih svi, a najljuće marketinški stručnjaci. Cilj ove igre koju igramo je iscijediti iz čovjeka koliko god se iscijediti može, a jednom kad je čovjek iscijeđen – valja ga baciti u stranu da ne smeta i čekati da umre. Kazalište Montažstroj svojom predstavom pokazalo je nekoliko desetaka odbačenih ljudi. Ali avaj – oni su puni života, toliko toga ih zanima, toliko toga imaju za reći, toliko toga za pokazati. A imaju li novca? Pa, nemaju baš. Koga je onda briga što njih zanima i što imaju za reći i pokazati!