Sve je teže ignorirati spoznaju da su i posljednji ostaci hrvatske industrije prepušteni zaboravu i polaganoj smrti. Barem se to odnosi na hrvatska brodogradilišta. U riječkom »3. maju« se gasi proizvodnja, na strojevima je sve više ruzine i sve manje radnika, a u Brodosplitu tvrtka DiV javno piše Vladi, podsjećajući kako se dvije i pol godine od kada su dali ponudu za Brodosplit i šest mjeseci od kada je Vlada prihvatila njihovu ponudu, baš ništa nije pomjerilo s mrtve točke. Nema prosvjeda, više nema čak ni dežurnih dušebrižnika i spasitelja, nema Zlatka Komadine i Vojka Obersnela s prozivanjem Vlade, jer su »3. maj« ostavili na cjedilu ili namjerom da makar priupitaju Radimira Čačića radi li on išta kako bi pomogao u zapošljavanju praznih navoza. Onu inicijativu staru svega dvije godine po kojoj bi Grad Rijeka dao jamstvo »3. maju« za kredit, danas je smiješno i spominjati.

Takvo blefiranje više ne pali nakon što je postalo očito kako se Grad i sam mora zaduživati da bi pokrio vlastite gubitke. Izvjesna je i spoznaja kako će ti gubici u gradu bez tvornica i industrije idućih godina biti još veći nego sada.

Jučer je objavljeno da je hrvatski javni dug krajem lipnja ove godine iznosio 172,05 milijardi kuna, jer je povećan za 16,08 milijardi kuna od čega je više od polovice posljedica preuzimanja kreditnih obveza brodogradilišta po državnim jamstvima u iznosu od 9,2 milijarde kuna. 

Nitko na ove stvari također ne reagira. Javnosti je odavno dosta priče o brodogradilištima i većina bi nekako najviše željela da ih nema, da jednostavno nestanu. Iznimka su samo oni direktno zaposleni i oni što imaju nekog svog na navozima, među desetak tisuća preostalih radnika. Na sve to dolaze dolaze svježe objavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku o porastu industrijske proizvodnje u Hrvatskoj u kolovozu za 0,6 posto u odnosu na isti lanjski mjesec, što je prvi rast industrije nakon sedam mjeseci pada. Čist dokaz da je statistika ponekad obična lažljiva kučka.

U Hrvatskoj se u stvari događa završni čin deindustrijalizacije zemlje, koja više nema važnih strateških proizvoda s kakvom-takvom perspektivom na regionalnom, a kamoli globalnom tržištu. Nema niti spoznaje ni strategije o tome koji bi to proizvodi mogli biti u budućnosti. Samo ogoljena istina da to više nije brodogradnja kroz koju su isparile milijarde kuna, a da nitko zbog toga nije i neće odgovarati. Uz izuzetak radnika, čija je odgovornost za krađu objektivno najmanja.

Neprimjetno nam se događa i civilizacijski sunovrat u vrednovanju riječke industrijske povijesti, čak i u očuvanju onog tihog, radišnog mentaliteta, koji je u ovom gradu stvaran stoljećima. Zastrašuje što je sasvim normalno da svaki radnik u škveru može dobiti otkaz i biti izbačen na ulicu, a da istodobno niti jedan jedini načelnik, gradonačelnik ili župan ne smije ostati bez ijedne, čak i najmanje privilegije. O njihovim plaćama koje su u pravilu veće od desetak tisuća kuna, ne treba ni govoriti. Svatko tko je na tržištu, u ovoj ili onoj privatnoj tvrtki, može i treba dobiti nogom u guzicu, ako gazda tako hoće, ali nitko u državnoj administraciji ne smije biti ni okrznut, iako ta ista administracija prečesto služi samoj sebi i nikome drugome. 

Isto vrijedi za raznorazne državne uprave, agencije, zavode, pa na kraju i za Hrvatski sabor, Vladu i državna poduzeća, gdje i dalje svaki menadžer mora imati nemale privilegije i plaće. Kao i u komunalnim društvima u lokalnoj samoupravi, recimo u Zagrebačkom holdingu, čiji se dugovi na godišnjoj razini mjere u stotinama milijuna kuna. Kriteriji su dijametralno suprotni za radnike u proizvodnji, kod privatnika i sve ostale. Zato je i ona odluka o smanjenju plaća saborskih zastupnika za nekoliko tisuća kuna, sasvim licemjerna. Svaki bi se varioc rado solidarizirao s njima.

Umjesto u »3. maju« ili Brodosplitu, trebali bi sebi podijeliti otkaze. Može Sabor raditi i sa 80 zastupnika. Ništa se neće time izgubiti. Može država funkcionirati i sa 50 općina i gradova, čak puno bolje i efikasnije. Kad se već štedi naveliko valjalo bi prepoloviti i broj državnih službenika, birokracija ionako može biti samo efikasnija ako se više osloni na kompjutere i internet. Ništa se tu ne događa slučajno. Političari su zaboravili svojima podijeliti otkaze. Pitanje je tek po čemu su oni toliko bolji od šljakera u »3. maju?