Igrom slučaja, nekoliko mladih iz moje obitelji sada traži posao i varijantu da se, kao gotovi ljudi, odsele od roditelja. Završili su fakultete i sve to, ali sa zapošljavanjem ne ide. Šalju životopise, idu na neke intervjue od kojih do sada nije bilo ništa pametno, i usput zirkaju na Facebook profil »Mladi, napustimo Hrvatsku«. 

   Ta stranica lansirana je prije nekoliko dana i već je totalno popularna. Njena preporuka glasi: Kidajte iz Hrvatske i osigurajte sebi puno bolji život. 

   Vidim da je taj jedan naš dečko koji bi se zaposlio – po struci sociolog – postao već dosta depresivan, a ni ovi drugi nisu bolje volje. Kaže mi nekidan kako u Kanadi traže školovane ljude i dobiju se papiri bez problema. 

   Kanadski crveni javorov list zaštitni je znak te Facebook stranice gdje se ljudi međusobno nagovaraju da pošalju kvragu Hrvatsku i sva ova naša sranja i da se otisnu u tu divnu inozemnu budućnost. Ibi bene, ubi patria, sugestivno se citira antika. Gdje je dobro, tamo je domovina. 

   Irska, Amerika, Kanada, Nizozemska, Novi Zeland, svaka od tih zemalja bit će vam, inducira se na tom profilu, bolja od Hrvatske. 

  A on, taj naš dečko, diplomirao je prije više od godinu dana. Radio je malo u školi na zamjeni, ali zaposlenica se brzo vratila s bolovanja. Onda u nekoj agenciji za mrežni marketing ili kako se već zove to tabananje od vrata do vrata i nasrtljivo maltretiranje što većeg broja građana s uzorcima nekih proizvoda za lice. Onda je dobio leteću gažu u nekom call centru gdje mu nisu ništa platili pa je sam otišao. 

   Onda je prodavao novine na cesti. Pa je u muzeju pazio na eksponate. Sada moj magistar sociologije opet ima neku novu privremenu kombinaciju budi bog s nama, za neograničeni broj radnih sati i s jezikom za zubima za oko dvije tisuće kuna na mjesec. I sa svima njima je otprilike isto. Djevojkama je još gore jer ih u ovom manjku ponude i višku potražnje, razni poslodavci bez referenci, tipovi kojima je najvažnije da se za sitniš dočepaju radne snage, još usput i mjerkaju od glave do pete. 

   Administracija u Zavodu za zapošljavanje je vrlo ljubazna, ali očito je da oni zapravo ne vide kako bi bilo kome od tih momaka i cura mogli pomoći. Zato ih službenice ispraćaju sa: Sretno. Kao da su žig i lijepa riječ jedino što ta državna služba ikome treba dati. 

   I naravno da razmišljanje o bijegu u inozemstvo rasplamsava maštu svih tih suvišnih mladih profesionalaca i djeluje kao sedacijska utjeha u ovom nekonjunkturnom vremenu koje nikoga ne treba i koje bez svakoga može. 

   I zašto ne. Neka ide tražiti sreću tko je dobro promislio i realno odvagnuo. Nije domovina kavez koji se ne smije otvoriti. I tko je taj koji smije ucjenjivati ljude patriotizmom i pozivati ih na strpljenje kad je život jedan. 

  Samo je šteta kad se ljudi zavaravaju. Jer vani se posao nađe, ali sve drugo može ispasti razočarenje. Puno više rada, ništa slobodnog vremena za obitelj. Iznosi plaća koji na prvu odlično zvuče, ali su bruto. Skupo školovanje djece, nedostižno skupa (zdrava) hrana i, sve u svemu, standard koji neće biti osobit. Mnogi će, naravno, svejedno otići grlom u jagode, mnogi već jesu. 

   Jer čeka se da naša Vlada, kontra stranice Kako otići, otvoriti stranicu Kako ostati.