Ministar Linić obavijestio nas je da iz državnih i javnih službi uskoro mora otići 20.000 zaposlenih. Nekome iz drugog filma može se činiti da je ta mjera dobra. Jer vladajuće političke garniture stvarno su natiskale državne kancelarije svojim nećacima, kumovima ili stranačkim lezilebovićima, i to često na potpuno izmišljenim i nepotrebnim radnim mjestima. 

   Kad 20 tisuća obitelji ostane bez jedne ili bez jedine plaće, to nikako ne može biti dobro. 

   Nego u budžetu jednostavno fali toliko i toliko novca. Ukidanje 20.000 radnih mjesta nije, dakle, neka Linićeva mudra poslovna politika, nego obična reganovska matematika. Trebaju nam pare – otpustit ćemo ljude. 

  Isto je i s kolektivnim ugovorom za nastavnike, medicinsko osoblje, policajce, poreznike, Vlada ga je raskinula isključivo zato da smanji troškove radne snage koji idu iz budžetske kase. Jer niti itko pri zdravoj pameti smatra da je za profesore previše tih pet tisuća kuna, niti da je hohštapleraj isplatiti ljudima prekovremene sate ili novac za mjesečnu tramvajsku kartu. 

   Stvarne činjenice ne može zamutiti ni medijska kampanja u kojoj se paušalno denunciraju lijeni i preplaćeni službenici zaposleni kod države, doktori koji naprave pola operacije mjesečno i referenti koji kradu bogu dane u kojekakvim Vladinim agencijama. Naravno da takvih štetočina ima, ali u normalnim okolnostima njih bi naprosto trebalo odstraniti iz sustava. 

   A ovo je nešto sasvim drugo. 

   Država mora smanjiti izdatke pa ih smanjuje i na pravima iz kolektivnog ugovora. Mogu Mirando Mrsić i Zoran Milanović ponavljati da je to neophodno i trenutačno korisno. Ali tko može reći da je to dobro. Kad nije. 

  Uostalom, kako generalno stoje stvari s tim velikim troškovima rada u Hrvatskoj objasnio je jučer u HAZU profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ivo Družić na primjeru iz realnog sektora. On kaže da 85 posto radnika u osam industrijskih grana koje proizvode 50 posto robe za hrvatski izvoz – radi za neto 20 kuna po satu. Prema tome, cijeli taj kontingent zarađuje jedan i pol puta slabije nego pomoćni kuhar McDonald’sa u SAD-u. 

   Znatno nižu plaću nego američki pekač hamburgera ima i nastavnik u hrvatskoj školi i policajac na ulici. 

   A opet se stiska na svoj toj jadnoj sitneži. Zar to zlo može biti dobro? Zato se ljudi s pravom pitaju što slijedi iza ove prve godine »velikog čišćenja« za koju je Vlada tražila strpljenje. Jer ovo šuljanje iznad provalije može imati smisla samo ako su sigurni da mogu napraviti preokret. A u to se još nitko neće zakleti.