Jučer se u jednom času pričinilo kao da je vrag odnio šalu, jer je na brojilu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje brojka trenutačno nezaposlenih skakala ubitačnim tempom od stotinu na sat, da bi se u 15 sati zaustavila na novom rujanskom rekordu od njih 304.097. Ali, ta nemila vijest ipak nije grom iz vedra neba, nego je dio atipičnog niza loših vijesti s tržišta rada, koje su obilježile navodno rekordno uspješnu turističku sezonu iz ljeta 2012. 

   Jer, prvi put od Drugog svjetskog rata ovog je kalendarskog i turističkog ljeta broj nezaposlenih u Hrvatskoj iz mjeseca u mjesec – povećavan, pa je tako na kraju srpnja bilo 1,3 posto više nezaposlenih nego na kraju lipnja, a na kraju kolovoza jedan posto više nego na kraju srpnja, dok će za koji dan, na kalendarskom kraju ljeta, ukupno nezaposlenih biti bar tri posto više nego na kraju kolovoza. Odavno toliko malo nije bilo ni sezonski legalno zaposlenih u turizmu – njih manje od 37.000 osoba, u sjeni kojih je kotač gašenja radnih mjesta u industriji i obrtima vrtio punom parom. 

  Time je na nemili način zaokružena četvrta godina od početka velike depresije u gospodarstvu, tijekom koje je između sredine rujna 2008. i sredine rujna 2012. broj ukupno zaposlenih smanjen s 1.633.000 na manje od 1.400.000. Unazad dvije zime Hrvatska je dosegla i alarmantno visok broj nezaposlenih – bilo ih je oko 350.000 i 31. ožujka ove, kao i 31. ožujka prošle godine. No, s obzirom na povećan broj nezaposlenih s kojim Hrvatska ponovo kreće na zimovanje, visoka je vjerojatnost da će 31. ožujka 2013. nezaposlenih biti i više od 360.000! U tom okviru će se i razlika između broja zaposlenih ljeti i zimi povećati s 50.000 na više od 60.000. 

   Dakle, u nekim skorim intervalima brzina kretanja od stalnog posla do burze rada bit će i viša od jučer dosegnutih stotinu na sat, osobito u razdoblju od sedam do 15 sati. 

   Da nezaposlenost u Hrvatskoj odavno nije akutna, nego da je prerasla u gotovo neizlječivu kroničnu bolest gospodarstva, obrazovanja i socijale, svjedoče i najnoviji podaci HZZ-a, prema kojima je dugoročno nezaposleno čak 140.000 radno sposobnih te da je mlađih od 35 godina koji nigdje ne rade također oko 140.000 radno sposobnih, dok njih blizu 21.000 imaju i fakultetske diplome. Većina njih je (za razliku od nezaposlenih tijekom sretnijih kriza iz 50-ih, 60-ih i 70-ih) danas, i to na dulji rok, suvišna i na širem, europskom i balkanskom tržištu rada: na depresijskom i posve raštimanom Balkanu još suvišnijih je i tamo na milijune, dok u velikoj Europi kroz njezina uska istočna vrata traže samo radnu snagu i stručnjake spremne za globalnu konkurenciju. 

  U tom turobnom statističkom okviru kroz gustu se maglu probivaju i neka pitanja. Kao: teži li Hrvatska – pod teretom obveza na putu u EU i pod aureolom precijenjenog tečaja kune – gospodarskoj strukturi u kojoj će za većinu radnih mjesta biti dovoljna osnovna škola u kombinaciji s vozačkim ispitom, tečajem engleskog i tečajem iz informatike? Ili – teži još dublje, prema ukidanju niza fakulteta: onih koji već proizvode stručnjake kao doživotno suvišne ili kao visoko obrazovane konobare, a zatim i većine ostalih, i sve to u rasponu od studija novinarstva i indologije do studija brodogradnje i kemijske tehnologije? Ili će za goli opstanak zemlje i državnog proračuna biti nužan mješanac nacionaliziranja nekih strateški važnih potencijala u kombinaciji sa snažnom reindustrijalizacijom i stvaranjem desetaka tisuća novih radnih mjesta u agraru, prehrambenoj industriji i razvoju brendova zdrave hrane, sve do pune zaštite ekološko-ribolovnog pojasa uzduž Jadrana? Ili je za sve kasno već?