Dan je povijesni za HRT. Mogu i najveći skeptici među nama prijezirno frktati nosevima i prizivati babaroge, ali 15. rujna 2012. godine ostat će upamćen u povijesti hrvatske javne televizije po pokretanju Trećeg, tzv. kulturnog programa. Ako predsjednik Ivo kao onomad premijer Ivo, ne objavi abdikaciju. I to u središnjem Dnevniku ispred Šprajca u punom mejkapu, obučenom u izazovnu crvenu haljinu.

Ništa još ne znamo o Trećem, ne možemo dakle suditi po viđenom jer plan je da program krene u 10.55 sati i kao dvodnevni couvert gledateljima ponudi filmski maraton do ponedjeljka, kada i službeno kreće najavljena shema. Ali pogledamo li raspored i prisjetimo li se najava, što Domagoja Novokmeta što Deana Šoše, imperativ neće biti gledanost.

I ne treba biti, to je bar jasno. Sustavno srozavanje HRT-a kao javnog servisa svih građana, kojem svjedočimo od mračnih ratnih vremena kada su razni vrdoljaci uništavali živote onih s krivim prezimenima, instalirajući govor mržnje kao poželjan način ophođenja, ne može se prebrisati krpom. Naravno da je kultura u takvom sustavu svedena uglavnom na ognjištarenje, dok su produkcijski uvjeti za one koji su zazivali pomake bili u najmanju ruku mizerni.

Treći program to bi trebao promijeniti. U početku stidljivo, jer jasno je da pokretanje tromog HRT-a, na kojem i uz 3.500 zaposlenih nema dovoljno ljudi, neće biti lako. Tek jedan originalni format – emisija inventivno nazvana »Emisija« – malo je, a program sveden na filmske maratone i arhivu HRT-a, iako bogatu, nije rješenje za budućnost. Rješenje je, dakako, pozicioniranje Trećeg kao programa od strateškog interesa za javnu televiziju, što će značiti transfer i angažman kvalitetnog kadra, kao i stvaranje primjerenih produkcijskih uvjeta. Bez bojazni da će jaki Treći prognati kulturne sadržaje s Prvog i Drugog. 

Pitanje je samo što će napraviti Goran Radman kad u listopadu najvjerojatnije zasjedne u fotelju glavnog ravnatelja. Bilo što osim ulaganja u ozbiljnu redakciju Trećeg programa bilo bi prilično poražavajuće.