Stari i dobri moj prijatelj Željko Lapanja, pomorac i poet u duši, umirovljenik neutažive plemenite radoznalosti, kakvu može imati samo čovjek koji nikada dijelom sebe ne želi izaći iz vlastita djetinjstva, uvijek me, onako samozatajno, nenametljivo, umije taknuti u dušu.

Minulog petka poslijepodne šalje mi poruku mobitelom: »Dobrotom moje Slovenke dobio si izabele. Reci gdje ti mogu dati. Pozdrav«. Izabela! Otkad je nisam okusio! Čujemo se koju minutu potom, kaže mi duševni Željko da zna koliko volim i fragolu i izabelu, pa mi nosi kašetu belokrajinske bijele izabele, dio godine supruga i on žive u Novom Mestu.

Bijeli i crni fragolino

Vinogradari koji se diče vinogradima najplemenitijih sorti bijeloga i crnoga grožđa, a bome i rozea, za fragolu i izabelu ne daju ni pišljiva boba, a o vinima od njih, koja negdje zovu fragolom, fragolinom, direktorom, tudumom i bogtepitaj kakvim sve još imenima – ne žele ni čuti.

Moji prijatelji Dalmatinci tvrde da im grožđe fragola »grubo vonja, ka’ čimavice«. Čimavice su stjenice i bolje da vam ne pričam o njihovim krvopijskim ulogama u nekim dalekim siromašnim desetljećima.

Meni, pak, crna fragola i bijela izabela mirom mirišu, fragola mi je čak jedno od najdražih grožđa iako već godinama ne gutam ni kožicu ni koštice. Ta grožđa i vina od njih različite statuse imaju u evropskim vinogradarskim i vinarskim državama.

Neke su slavne vinogradarske države zabranjivale proizvodnju tih vina, tvrdeći da su opasno štetna po zdravlje, ali s vremenom i ukinule zabrane. Još za venecijanskih studentskih godina moga sina prvorođenca, znali smo se on i ja kucnuti čašicom opojnog fragolina, boje bagremova meda, u simpatičnom baru u blizini njegove akademije, e, Accademia di Belle Arti di Venezia – iako je taj opojni bijeli fragolino bio poskup.

Seksarda i »Uhudler«

U Italiji izabelu, ali i druge direktore nazivaju uva fragola, kao što u nas iste vrste izabele različito nazivaju u Hrvatskom zagorju, Međimurju, Podravini, Moslavini, Slavoniji, Kordunu…

Bijelo-crni duet je u dijelu Kordunu, recimo, zvan izabela i seksarda, bilo ga je i u vinogradima mojih Cvijanovića i Trkulja. Onomad sam negdje pročitao da je u Austriji je na vinarskom sajmu Vinova 1998. prvi put predstavljeno vino »Uhudler«, proizvodnja kojega je za tržište dopuštena u južnom dijelu vinorodnog Gradišća, iz mješavine grožđa hibrida (Concord, Delaware, Elvira, Isabella i Ripatella).

Da sam to znao prije četiri godine, kada sam, Evropskom prvenstvu u nogometu zahvaljujući, prvi put bio u lijepom Gradišću, u kojem je u dobra spominjanja otišao moj crikvenički profesor muzičkog odgoja Dragutin Raljušić, veliki čovjek glazbe, koji je do neba zadužio Crikvenicu i Gradišće – rado bih popio čašicu tog vina.

»Dalmatinka« i vinogradarke

U mom najranijem djetinjstvu, koje je dijelom ljetnih i punim zimskim ferijama bilo obogaćeno bivanjem kod baka u Kordunu, upamtio sam da je u Kordunu valjda svaka kuća imala vinograde. Sorte grožđa bijahu različite, bilo je, rekoh, izabele i seksarde, ali i crnog sitnog grožđa zvanog »Dalmatinka«, u nekih domaćina čak i rozea, za koji se pripovijedalo da je ostao još od Vrancuza, i još nekih drugih.

Između dvaju svjetskih ratova moja je prabaka Ružica na Slunjskim brdima, a to je između karlovačkog Turnja i Cerovca, ljudima koji su se vraćali s turanjskog sajma, u konjskim zapregama, ali pješice, znala u jesen prodavati mošt od »Dalmatinke« – na lončiće, limene.

Vinogradi u Cvijanovićima bili su na kosoj padini ispod puta, okrenutoj suncu od njegova rađanja do zalaska, okrenuti dalekom Kleku, za koji se pričalo da je zapravo zauvijek usnuli Kraljević Marko. Oko vinograda su bile posađene breskve vinogradarke, božanstvene arome i okusa, kakvih nemaju ni najkrupnije i najsočnije ovovremenske breskve i nektarine.

Bješ’te pete…

Grožđa izabele i seksarde nazobao sam se u djetinjstvu i nikada nisam zaradio »trčkalicu«, što se nekim oblapornijim seoskim deranima, a bome i vremešnijima znalo dogoditi. Spas je tražen i nalažen u visokim kuruzima, brzinom uz koji bi neko i na svoj račun duhovitije čeljade znalo povikati:»Bješ’te pete, posra vas guzica!«.

A kožice bobica, kordunaški rečeno – košuljice jagoda, izabele ili seksarde, danima su o tome svjedočile po stabljikama kuruza. Pamtim i kako se mljelo grožđe, tiskalo ručno pokretanim drvenim valjkom, pamtim pjenušavi, mirisni slatki mošt, pamtim sve te daleke mirise i okuse, događaje i ljude.

Dok sam u petak poslije podne zobao zrna belokrajinske izabele, od Novog Mesta, u kojem sam proveo dio posljednjeg mog priješkolskog ljetovanja i kupao se u, pogotovo za nas s mora, prestudenoj Krki – i šutke sam zahvaljivao dobrom Željku i »njegovoj Slovenki« na darovanoj kašeti izabele. Vratili su me u djetinjstvo iz kojega zaprava nikada i nisam iskoračio. I neću.