– Pratiš li, trafikant, ovo s hrvatskim vitezom Tomislavom Merčepom?

– Šta ima nekih novosti?

– Pa danas su na suđenju svjedočili Josip Manolić i Živko Juzbašić.

– I šta kažu?

– Manolić kaže da Merčep nije nikakav heroj ni patriot nego najobičniji izdajnik. Zato što je odbio Špegeljevu zapovijed da krene u proboj za pomoć Vukovaru, a to je osokolilo i pripadnike pet tenkovskih jedinica pod Merčepovim utjecajem da i oni otkantaju Špegelja.

– Koliko ja znam, Merčepu se ne sudi ni zbog izdaje ni zbog odbijanja zapovijedi.

– Ali Manolić kaže da je Merčep odbio i Tuđmanovo naređenje da se njegova postrojba raspusti.

– A šta je Tuđman bio toliki tukac po pitanju subordinacije da je očekivao da Merčep na zapovijed raspusti sam sebe?

– Pa Manolić hoće reći da Merčep nije slušao nikoga, pa ni Tuđmana.

– Ali je zato Tuđman slušao Merčepa.

– Manolić upravo to i tvrdi. Kaže da je Tuđman rekao da Merčepa neće teretiti zbog zlodjela koja su počinili pripadnici njegove grupe, jer mu je on otkrio tko je ubio obitelj Zec. I da je nakon toga Merčepa imenovao zastupnikom u Županijskom domu Sabora.

– A jednog od ubojica obitelji Zec pravedno kaznio s nekoliko visokih državnih odličja.

– Dobro sad, nije Manolić išao tako daleko…

– Nije to uopće daleko. Sve je to na istom kupu.

– Ma jasno je to i Manoliću, ali on kaže da se ništa drugo nije moglo napraviti.

– Merčepove zločine se, dakle, moglo zaustaviti samo tako da se njega po partijskoj kazni pošalje u Sabor?

– Manolić kaže da je čitava državna vlast znala kako Merčepovo ponašanje na terenu nanosi političku štetu…

– Likvidacije i zlostavljanja ljudi su, dakle, doživljavana kao politička šteta, a ne kao zločini koje treba sankcionirati?

– Ne prekidaj me stalno! Znali su, dakle, da od toga što je u izvještajima s terena javljano o Merčepovim aktivnostima Hrvatska trpi političku štetu…

– Pa su tu političku štetu išli sanirati tako što su Merčepa instalirali na političku dužnost?

– Pusti da dovršim! Dakle, bilo je jasno da se trpi politička šteta, ali se pokušala izbjeći još veća.

– Kako to misliš?

– Ne mislim ja, nego Manolić. Pitali su ga na sudu zašto vlast, čiji je i on nosilac bio, nije poduzela ništa nakon svih tih saznanja o stratištima i mučilištima, o Pakračkoj Poljani, Velesajmu, Sljemenu… A on je odgovorio evo doslovno ovako: »A što smo trebali učiniti? Uhapsiti Merčepa?«

– A to nisu napravili zato što nije bilo razloga za hapšenje, zato što nisu imali petlje da ga uhapse ili zato što nisu imali ništa protiv onoga što je Merčep radio?

– Manolić kaže:» Odluka je bila da se ne ide u procesuiranje naših ljudi, jer bi neprijatelj to iskoristio protiv nas.«

– Pa kad su si bili toliko »naši«, zašto danas svi ne posjedaju na optuženičku klupu pored svoga čovjeka? Zašto su danas samo svjedoci, a onda su bili pokrovitelji?

– Ne možeš tako, trafikant! Pa nije mu valjda i Živko Juzbašić bio pokrovitelj? Živko Juzbašić, čovječe, na sudu kaže da je Merčepova jedinica bila eskadron smrti!

– Živko Juzbašić je bio ministar bez portfelja u Vladi Republike Hrvatske. Ili možda nije?

– Ma bio je. Ali znaš i sam da to nije bila neka moć. Pa ni sam Tuđman nije mogao ništa… 

– Osim da Merčepa prekomandira u senatore?

– Opet ti! Juzbašić kaže da je Tuđman bio užasnut viješću o likvidaciji obitelji Zec.

– A šta kaže: zašto je gospodin Ćaća bio užasnut?

– Pa zbog toga što se »tako nešto dogodilo u srcu države«.

– Gospodin Tuđman je, znači, brutalno smaknuće dvanaestogodišnje djevojčice doživljavao kao kardio-geografski problem? I bio malkice užasnut, ali u biti zadovoljan što se država pokazala otpornom na takve srčane udare?

– Ne gnjavi, trafikant! A znaš tko je, po Juzbašiću, bio Merčepov glavni mentor, ali to nije ušlo u zapisnik?

– Šeks.

– Kako si pogodio?

– Pa po tome što nije ušao u zapisnik.

– Ma nije to zbog Šeksa, nego zato što sudac misli da taj podatak nema veze s optužnicom.

– A kako bi ondašnji državni tužitelj imao veze s bilo kakvom optužnicom koja se tiče Merčepa i njegovih?!

– Ti stvarno nemaš nikakav pametniji komentar?

– Oprosti, ali ne komentiram presude.

– Kako to misliš? Pa ima još do presude Merčepu…

– Ima i presuda koje su, po Merčepovim tužbama, odavno donesene protiv Ferala i još nekih novina koje su pisale i o eskadronu smrti i o svemu ostalom zbog čega se danas sudi hrvatskom vitezu i o čemu se danas tako hrabro svjedoči. I sve su te presude redom bile osuđujuće.

– Ma pusti sad to što je bilo, trafikant! Kako komentiraš ovo što se danas čulo na suđenju?

– Radije ne bih. Da me ne optužiš za naknadni pokušaj poticanja na nanošenje političke štete.

– Neću, svega mi!

– Moj jedini komentar na svjedočenja u kojima se kaže »A što smo trebali učiniti? Uhapsiti Merčepa?« jest da je prava nepravda to što Merčep nije uhapsio nikoga od ovih koji i danas misle da ga nisu trebali hapsiti, jer su ga ubrajali u »naše ljude«.

– Ali, trafikant, čuo si da bi to neprijatelj iskoristio protiv nas.

– Sorry, amigo, ali onome kome su Merčep i njegova družina »naši ljudi«, svaki je neprijatelj suvišan.