Kako je krenulo, premijer Milanović bi stvarno trebao preispitati svoj odnos prema religioznosti. Taman kad je krenuo redovno u svojim izjavama spominjati Duh Sveti, Boga i koristiti se biblijskim motivima, u samo nekoliko dana na stol mu je sletilo toliko dobrih vijesti da se već sad svo dosadašnje škripanje, minusi, »padanje svega što može pasti« – čini kao golgota koja je prijeđena. 

  Riječ je, naravno, uglavnom o percepciji, nema premijera nijedne zemlje koji ne hoda po trnju, samo što je ono u krizno vrijeme posebno oštro – a kraj krize u Hrvata datumski prognoziraju samo najžešći optimisti, i to začinjeno s gomilom »ako«. Ta riječ, dakle – ako, neizbježna je i u ovoj analizi, ali je dovoljno iskoristiti je samo jedan put. I to vrlo blago. 

  Dakle, ako eurozona izroni iz duplog dna recesije (a horizonti su se odjednom razbistrili), trebat će pravo čudo da vladajuća koalicija u Hrvatskoj ne ostane na vlasti još jedan mandat, dakle, praktički sve do 2020. godine.  

 Najprioritetnija bitka

  Sjajan tjedan za Kukuriku i Milanovića započeo je (i ostat će upamćen) pozitivnim tonovima kreditne agencije Fitch. Vlada je definitvno ostvarila pobjedu u svojoj vremenski najprioritetnoj bitci – zadržavanju kreditnog rejtinga, s tim da su izgledi po ovoj kreditnoj agenciji još i popravljeni – iz negativnih u stabilne. Pritom je u široj ocjeni debelo pohvaljen posao koji su dosad Banski dvori, a poglavito ministarstvo financija, odradili na poboljšanju stanja u zemlji. Uz jasno, niz preporuka o tome što tek treba napraviti. Naravno, teškog posla, smanjivanja plaća, otkazivanja, bitke za investicije kako konsolidiranje financija s jedne strane ne bi ubilo gospodarstvo smanjenjem potrošnje s druge strane… bit će još godinama. I javnost iziritirana (pre)dugim stezanjem remena neće na sve to gledati s odobravanjem. Ali, rejting je obranjen, pohvale su pokupljene i sigurno će sada biti lakše dalje u atmosferi koju je do neki dan obilježavao gotovo isključivo sarakastični pesimizam.

  A za buđenje optimizma i spomenuto bistrenje horizonata mnogo je zaslužnija odluka koja naizgled nije toliko direktno povezana s Hrvatskom: Europska centralna banka, naime, odlučila je (pod određenim uvjetima) otkupljivati obveznice prezaduženih zemalja eurozone. Govoreći slikovito i donekle pojednostavnjeno: ECB će, barem na određeni rok, postati jamac za kredite zaduženih zemalja, čija je dužnička drama zapravo i bacila EU u novi recesijski ciklus. Time će se, u najmanju ruku, kupiti dovoljno vremena da političari u Uniji pokušaju ispraviti sistemski urođene mane eura kao zajedničke valute i izbjegnu ponavljanje panične dužničke spirale koja prijeti uništiti cijeli jug eurozone (i to samo za predjelo).

Cijene dionica na američkom tržištu nakon objave ECB-a su poletjele do razina na kojima su zadnji put bile prije izbijanja svjetske financijske krize 2008. godine, a kamate na zaduživanje Španjolske i Italije pale su preko noći za nekoliko postotnih poena. A gdje je tu Hrvatska? Evo je tu, prostorno odmah kraj Italije, a vremenski tik do ulaska u EU. Da Hrvatska nema izgleda za oporavak bez kraja krize u Uniji jasno je i najpovršnijem pratitelju međunarodne politike i ekonomije. Dakle, što je dobro za Marija Draghija (predsjednik ECB-a), još je bolje za Zorana Milanovića.  

 Pravaški mandati

  No, dobre vijesti za hrvatskog premijera ne pristižu samo iz europskih i svjetskih centara moći (kako to sa sladostrašćem proporcionalnom vlastitoj neupućenosti nazivaju komentatori s »čiste« ljevice i još čišće desnice). Domaće političke silnice, makar i toj na mikrorazini od nekoliko dana, upućuju da će se domaća opozicija teško konsolidirati na način koji će ugroziti premoć vladajuće koalicije na narednim izborima. 

  Prvo, Karamarkova ideja o okupljanju HSS-a i pravaša u Antikukuriku koaliciju, apsolutna je nužnost kako bi taj blok uopće mogao konkurirati budućoj kombinaciji SDP-a i ostalih. Samo, čini se da je jednostavno neostvariva. Jedna od ključnih brojki u toj jednadžbi je 150 tisuća – to je otprilike broj glasova koje su pravaške stranke dobile na prošlim izborima i što bi se, u nekom zajedničkom bloku, dalo konvertirati u solidan broj saborskih mandata. Ali, dvije jedine spomena vrijedne pravaške stranke, HSP i HSP dr. Ante Starčević su u ratu takvog intenziteta da bi on, kako izgleda, mogao trajati »do istrage vaše ili naše«, to jest, do istrebljenja. Tu padaju najteže moguće riječi, optužbe o namjernom, sa strane financiranom razbijanju pravaške scene i hrvatske desnice… Ukratko, zamisliti Ružu Tomašić i Danijela Srba u jednom bloku zvuči, makar iz današnje perspektive kao puka znanstvena fantastika. S tim da je mogućnost svog povratka u politiku već javno naznačio i čuveni Anto Đapić… 

  A Karamarko, čisto i jednostavno, bez pravaških mandata ne može ugroziti vladajuće. 

  Neobične se stvari događaju i na drugom političkom polu, kod Laburista, koji po anketama dobijaju više od više nego solidnih osam posto. Naime, u političkim krugovima se počela pronositi priča o tome da bi se Dragutin Lesar mogao kandidirati za predsjednika države. Štoviše, na pitanje o tome u jednom prošlotjednom interviewu, Lesar nije odmah izvukao demantij. Nego je odgovorio neodređeno.  

 Lesarov juriš na Pantovčak

  Ukoliko doista Lesar o tome razmišlja, neka razmisli malo bolje. Jer njegov juriš na Pantovčak mogao bi, kako stvari stoje, biti prilično uspješan. Štoviše, nije nemoguće zamisliti ni situaciju da pučki tribun radništva na istima i – pobijedi. 

  Samo što bi to bio ozbiljan i dugotrajan poraz Laburista kao relevantne političke opcije. Naime, osnovna programska odrednica te stranke je socijalno pitanje, briga za radništvo i oštra kritika neoliberalne teorije i prakse, pogotovo na domaćem terenu. Dakle, sve ono s čime se Lesar kao predsjednik države ne bi mogao baviti, jer se ne bi nalazilo u krugu njegovih ustavnih ovlasti. Predsjednik Lesar, pritom, ne bi više bio ni član Laburista, pa bi tu stranku na parlamentarne izbore vodio netko drugi. Ali, tko? Tko bi mogao biti inspirativni lider lijeve radničke stranke? Branko Vukšić?! Pritom bi na Lesarovu adresu stizale (opravdane) kritike da je prodao ideale radi kojih je osnovao stranku za komadić vlasti… 

  Milanović stoga, kad se zbroje vanjski poticaji i unutarnja lutanja konkurencije, trenutno pred sobom ima prilično čist put do još jednog mandata. Baš onog koji mu treba da stekne makar vremenske uvjete da ispuni cilj koji je sam ovog tjedna proklamirao: da hrvatski kreditni rejting dođe do A razreda. 

  Ili, što bi i on sam vjerojatno rekao: »Hic Rhodus, hic salta«.