Ako netko još uvijek ne razumije zbog čega je lani u Bruxellesu odlučeno da naše pravosuđe i dalje mora biti pomno nadgledano kroz proces monitoringa, neka za odgovor samo uzme kronologiju sudskog postupka protiv Mihajla Hrastova, koga je Vrhovni sud jučer osudio na četiri godine zatvora. 

   Iz tog slučaja, koji se, od Karlovca do Zagreba i natrag, povlači i poteže već punu 21 godinu i još nije gotov, sve će svakome biti jasno kao dan. 

   Ta priča o svim fazama utvrđivanja krivnje nekadašnjeg pripadnika hrvatske specijalne policije Mihajla Hrastova slikovita je i moglo bi se reći udžbenička priča o hrvatskim sucima, sudovima i otužnoj kvaliteti vaganja pravde u našoj zemlji, čiji se debeli repovi iz devedesetih u velikoj mjeri vuku Hrvatskom i dandanas. 

   Nije to samo priča o sustavu koji se svojim lošim kadrovima, postavljanima po političkoj podobnosti, slabom organizacijom i tankim i koruptivnim moralom često znao narugati žrtvama zločina, nego zapravo i o razlozima zbog kojih ozbiljni investitori svih ovih godina zaobilaze Hrvatsku u smrtnom strahu od usluga hrvatske sudnice ako im one eventualno zatrebaju. 

  Primjer procesa protiv Hrastova pokazuje kako su strani milijarderi oko toga imali dobar nos. Samo oni su tu nevolju s našim sudovima mogli lako izbjeći dok građani Hrvatske nisu. 

   Dakle, u tim mračnim hodnicima našeg pravosudnog zamka, Hrastova se za istu stvar tri puta sudski oslobodilo, dva ga se puta sudski osudilo. Četiri presude u tom su postupku ukinute, ali slučaj svejedno nije premješten iz Karlovca. Vrhovni sud dvaput je Hrastovu izrekao zatvorske kazne, ali prvi put na osam godina, a sada odjednom na duplo manje. Za ubojstvo 13 rezervista JNA rafalom automatske puške na Koranskom mostu i ranjavanje još dvojice u ovoj je posljednjoj etapi dobio samo četiri godine. A riječ je o 13 ljudi koji su se već bili predali i koji su bacili oružje. 

   No to je još i velika kazna prema Županijskom sudu u Karlovcu koji tri puta zaredom oslobađa Hrastova tvrdeći da je rešetao u samoobrani. Pokušavajući korigirati to revolucionarno sljepilo, Vrhovni sud poništava sve te tri presude zbog propusta u suđenju i slučaj vraća na početak. No, treći put, nakon tri lakrdije u karlovačkoj sudnici, odlučuju sami finalizirati postupak javnom raspravom na Vrhovnom sudu. Tako Hrastov bude kažnjen s osam godina zatvora, a nakon žalbe, krajem 2009., na sedam. 

  No, u toj zbirci raznoraznih čudesa, Vrhovni sud iz nekog razloga propusti objaviti svoju presudu kako to nalaže zakon, pa Hrastovljevi odvjetnici traže od Ustavnog suda da presudu poništi. Zbog te proceduralne greške, Ustavni sud pušta Hrastova iz Lepoglave i nalaže ponavljanje postupka pred potpuno izmijenjenim vijećem Vrhovnog suda. A na osnovi te ukinute presude neke obitelji žrtava već su bile dobile odštetu od Republike Hrvatske. 

   I cijela ta trakavica, puna nelogičnosti, traje od 1991. godine do danas. Cijeli jedan život, i za krivoga, i za nevinoga, a i za društvo, u čijem je nasušnom interesu da se što prije pravomoćno presudi zločincima i pruži zadovoljština žrtvama. Takvih je slučajeva na tisuće. Monitoring bi nam trebao još 20 godina.