Slučaj Vicdan Özerdem pokazuje da država može sve uraditi po propisima, odnosno pravilima službe, da ta pravila načelno uopće ne moraju biti loša, ali da sve što država napravi u nekom konkretnom slučaju može, makar i nehotice, biti pogrešno. 

   Vicdan Özerdem turska je državljanka koja uživa azil u Njemačkoj. Desetak godina provela je u turskim zatvorima gdje je mučena, a to je mučenje uključivalo premlaćivanje i davanje elektrošokova. Özerdem je članica brojnog turskog kluba političkih zatvorenika, a takav status kod vlasti priskrbila si je zato što je novinarka i ljevičarka. 

   U Hrvatsku je došla na godišnji odmor, a sad u hrvatskom pritvoru boravi već šest tjedana. Uhićena je na temelju Interpolove tajne tjeralice. Na temelju takvih tjeralica uhićuju se razni ljudi, uhićuju se ozbiljni kriminalci, ali očito je da se uhićuju i osobe koje su bile politički proganjane, koje su bile mučene i koje bi država koja ih je proganjala i mučila ponovo proganjala, a vjerojatno i mučila. Kao svaka osoba uhićena na temelju takve tjeralice strpana je u pritvor.

Načelno, sve je po zakonu, ali praktično, ljudski, ali i zakonski gledano, moglo se prema Vicdan Özerdem postupati bitno drugačije. Dok se ne razriješi pravni postupak, odnosno dok Hrvatska ne odbije (što će, valjda, učiniti) turski zahtjev za izručenjem, turska je državljanka koju Njemačka štiti od turske države, mogla biti na kontroliranoj slobodi. Mogla joj se oduzeti putovnica, mogla joj se uvesti obveza periodičnog javljanja sucu. 

  No, to što se moglo nije se napravilo. Vjerojatno ne iz zlog motiva, nego iz puke birokratske tromosti. Stranci koji bivaju uhićeni na temelju Interpolove tjeralice završavaju u pritvoru, a kontekst slučaja se ne razmatra.

A kontekst je jednostavan: Vicdan Özerdem duboko je traumatizirana boravkom u zatvoru, a boravak u hrvatskom pritvoru za nju je retraumatizacija. Ona je poodavno preplašena od svoje vlastite domovine zbog svega što joj je domovina priuštila, a sama pomisao da postoji makar i teoretska mogućnost da bude izručena u Tursku kod nje izaziva psihičke krize.

Ona, uostalom, ima trajne zdravstvene probleme koje joj je u amanet ostavio boravak u turskim zatvorima. Sve to hrvatske vlasti nisu morale priuštiti Vicdan Özerdem ali jesu. Ne zato što su zle, ne zato što u njima rade bešćutni ljudi (jer ne rade), nego zato što su institucije birokratski trome. 

  A kad je, pak, riječ o Turskoj, valja imati na umu da je riječ o zemlji protuslovlja. Država je to koja već gotovo pola stoljeća pokušava ući u Europsku uniju i koja je jedna od najžešćih kršiteljica ljudskih prava. Država je to koja na važnosti dobiva zbog silnog ekonomskog napretka zbog čega prijeti opasnost da joj se sve manje prigovara zbog kršenja ljudskih prava.

Država je to kojoj je silno stalo do imidža u svijetu. Toliko da je usred Šahovske olimpijade koja se upravo održava u Istanbulu uskratila akreditaciju ruskom novinaru Surovu koji je kritički pisao o organizatorima. 

   A što se tiče Hrvatske i slučaja Özerdem valja se nadati da je sposobnost institucija za učenje barem jednaka njihovoj tromosti.