Nešto naizgled javnosti dosadno kao što je podjela države na statističke regije, pokazalo se itekako zanimljivijm. Uskovitlala se rasprava, ponajprije o tome hoće li Slavonija, regija koja je najviše stradala u ratu, biti zakinuta i teško oštećena. Oglasili su se o toj temi župani, opozicija, statističari, demografi, resorni je ministar Grčić u “Jutarnjem listu” objavio opširan tekst kojim objašnjava zašto je podjela na dvije regije bolja nego prijašnja podjela na tri, HNS je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je objašnjavao pogodnosti takve podjele.

Posljedica podjele na dvije statističke regije gotovo je klasična u Hrvatskoj: zbog nečega o čemu se nije ni govorilo (regionalna podjela i sposobnost povlačenja novca iz EU fondova na temelju te podjele) nastala je tolika kakofonija da se jedva išta čuje.

U svemu tome što se jedva i čuje valjalo je osluhnuti izjavu političkog tajnika Primorskog-goranskog saveza NIkole Ivaniša. Za njega je prijedlog podjele na dvije statističke regije “jedan od vrhova piramide prevare birača”, u Hrvatskoj se gubi regionalizam, a “postavlja se pitanje čemu služe županije jer one neće moći kandidirati projekte za sredstva EU niti ta sredstava dijeliti”. Eh, tu je stvarno Ivaniš pogodio, kako bi to u Sinju kazali, u sridu. Nije, naravno, riječ o pitanju statističkih regija, o tome čemu služe županije se radi.

Županije, dakle, otkako su ustrojene 1993. godine uglavnom se služe ničemu, baš kao što cijeli administrativno-teritorijalni ustroj Hrvatske, koji se krije iza pojma “jedinica lokalne (regionalne) samouprave”, a što su općine, gradovi i županije, uglavnom ne služi ničemu, osim stvaranju štete. Takva administrativno-teritorijalna podjela kakvu su 1993. godine uveli Franjo Tuđman i HDZ bila je i ostala katastrofalna.

Politički gledano, takva je podjela bila i ostala vješto učinjena, ali ona je bila državnički mizerna. Ovaj politički dio lako je i jednostavno objasniti. Pri tolikom broju jedinica lokalne, odnosno regionalne samouprave, sve će političke stranke na lokalnoj razini biti kadrovski namirene. Naprosto, mjesta u lokalnoj vlasti ima toliko da će se za svakoga pronaći ponešto. Položaj ovisi o izbornim rezultatima, ali kost je dovoljno velika i ima mjesta za sve. Veličina kosti vidi se iz brojki: 429 općina, 126 gradova, 20 županija i nema naznake da će se tim problemom itko, svakako ne vlast, ozbiljno pozabaviti.

Državnička mizernost te odluke, od koje se uporno ne odustaje, vidi se upravo u županijama za kojima Ivaniš toliko kuka. Većina županija ne bi mogla samostalno iz europskih fondova povući nikakav pristojan novac za kakvu veću i financijski zahtjevniju infrastrukturnu investiciju. EU nikad ne daje 100 posto potrebnog novca za realizaciju nekog projekta, ali daje i do 85 posto potrebnog novca. Za ostatak se mora pobrinuti netko drugi, neki partner. Većina županija teško da bi išta mogla samostalno kandidirati i biti partner za zahtjevnije investicije, jer teško da mogu skupiti potreban novac za ono što se europskim birokratskim jezikom zove matching. Smisao postojanja ovako ustrojenih županija uglavnom se svodi na to da one proglase elementarnu nepogodu, a onda im središnja država kaže da nema novca za naknadu štete.

O čemu se zapravo radi i što se s administrativno-teritorijalnim ustrojem zemlje može učiniti tek naziremo iz dva nedovoljno poznata primjera. Poljska je 1999. godine, pet godina prije ulaska u EU provela reformu tog ustroja. Dotadašnjih 49 vojvodstava okrupnila je u današnjih 16. Nije to išlo bez političkih otpora, ali to je bio preduvjet za upravnu modernizaciju zemlje i njenu prilagodbu kako bi što efikasnije mogla izvlačiti novac iz europskih fondova. Danas se Poljsku smatra uzorno uspješnom zemljom u izvlačenju novca iz europskih fondova.

Drugi je primjer Danske, koja je postepno smanjivala broj jedinica lokalne samouprave s više od tisuću, koliko ih je bilo prije nešto više od četiri desetljeća, na niti stotinu koliko ih je danas, a što je uvelike povećalo efikasnost države i posljedično olakšalo život Dancima.

Ne treba zaboraviti niti Ivaniševu rečenicu da je bit nove podjele na statističke regije da se u Hrvatskoj gubi regionalizam. Eh, sad, ako ćemo pravo, regionalizam je u Hrvatskoj postojao, i bio duboko ukorijenjen, i prije uvođenja županijskog ustroja, a statistička činjenica, kao što je ova podjela, koja se može promijeniti, regionalizam neće niti stvoriti, niti dokinuti, ali bi se regije mogle osnažiti ako ne ukidanjem županija, onda barem radikalnim smanjivanjem njihova broja.