Na drugoj strani medalje samo u ovoj godini u Rijeci izgubili smo Kraljevicu, u kojoj je skoro 500 ljudi ostalo na ulici, zatim stotine radnih mjesta u Elektromaterijalu, Transadriji i Elektromehanici, dok su Treći maj i Dina na Krku već mjesecima na rubu provalije. I INA zatvara radna mjesta na Mlaki. Iako skoro da više i nema tvornice koja bi mogla propasti, nije, dakle, svugdje sve tako crno. Strani kapital, koji je potpuno nezainteresiran za proizvodnju, željan je brze zarade u trgovini. Posljednjih godina u Rijeci dobili smo dva velebna šoping centra, a ne pamtimo da je u istom razdoblju otvoren iole značajniji proizvodni pogon, pa i najmanji! 

    Iako smo prije dvadeset i više godina sanjajući o budućnosti mislili da ćemo živjeti u demokraciji i blagostanju, dobili smo kapitalizam. I to kakav kapitalizam! Kriminalni državni kapitalizam i pljačkašku privatizaciju. Politika je regrutirala svoje »poduzetnike«, najčešće bez ikakva znanja i iskustva u vođenju poduzeća, koji su umjesto ulaganjem u proizvodnju, nova radna mjesta i nove tehnologije svoj uspjeh radije mjerili veličinom svojih jahti i skupocjenih automobila. Rezultat: na stotine propalih poduzeća i armija nezaposlenih. 

    Posljednja gospodarska kriza nije uništila riječko gospodarstvo, ali samo zato što je riječka industrija već bila uništena. Zadnja kriza samo ga je dotukla. No isto se dogodilo u cijeloj zemlji. Rijeka je prije stotinu godina bila industrijsko središte ovog dijela Europe, no jesmo li zaboravili da je i Zagreb, koji je također na koljenima, nekoć slovio kao industrijsko središte bivše Jugoslavije? 

    Povjerovali smo da možemo živjeti bez proizvodnje i industrije, a onda smo, potpuno u skladu s novousvojenim vrijednostima, zapustili i poljoprivredu. Sve hrvatske političke elite od 1990. naovamo odgovorne su za stvaranje neodrživog sustava u kojem su cvjetali samo uvoz i trgovina, na račun domaće proizvodnje. Bankarski sustav, u stranom vlasništvu, širokom je rukom financirao uvoz i domaću potrošnju, stimulirajući gospodarstva svojih matičnih zemalja, koje nisu progutale udicu kako je proizvodnja aut. 

    Cijela Hrvatska danas je jedan veliki šoping centar – simbol našeg neuspjeha – u kojem hrvatski potrošači kupuju stranu robu, pumpajući profite zapadnih kompanija i financirajući radna mjesta u Kini, Indiji, Pakistanu ili Vijetnamu, gdje su te iste kompanije već odavno preselile svoju proizvodnju. Za to vrijeme radna mjesta u Hrvatskoj i cijeloj Europi propadaju! 

    Šopingmanija gdjegod jenjava – recimo u Zagrebu u kojem i elitni šoping prostori propadaju – dotle strani šoping-kapitalisti u Rijeci još uvijek vide potencijal. Uvjereni su da još nismo potpuno propali i da sve naše rezerve još nisu posve presušile. Oni imaju svoje interese, ali i mi napokon moramo raščistiti što nam je gore: naša prošlost u kojoj je bilo posla i novca, iako ne u izobilju, ali nismo imali šoping centre, ili naša budućnost u potrošačkom raju, a praznih novčanika?