Veljko Džakula / Foto Cropix
Za Džakulu ne znam. On tu služi kao balvan, a balvani ne listaju, ma koliko ih zalijevali kao fikuse na Pantovčaku
– Dobar ti dan, trafikant!
– Za dom – spremni!
– Jesi li to opet poludio?
– Nisam poludio. Samo sam se vratio u djetinjstvo.
– U čije: Đikićevo?
– Ma kakav Đikić?! On se nije ni rodio kad sam ja kao član bugojanske skupine ubačen u Jugoslaviju da srušim Titov srbokomunistički režim i pokrenem ustanak za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske. Evo, neki dan je Josipa Rimac kao visoka izaslanica Tomislava Karamarka položila vijenac na mjestu pogibije nekih mojih suboraca.
– A kako to da ti nisi poginuo ili da te nisu zarobili?
– Ma dok smo u Sloveniji čekali u zasjedi da nam naleti neki kamion, ja skoknuo do nekog sela…
– Malome se prikakilo? Pa zašto to, blentone, nisi obavio iza nekog grma?
– Nisam tražio zahod nego trafiku.
– Zašto trafiku?
– Pa da vidim je li izašao novi »Alan Ford«. Ali u selu, jebiga, nije bilo trafike, a dok sam se ja vratio do busije, ovi moji u međuvremenu mraknuli kamion i otišli bez mene. Ostalo je legenda.
– Daj, ne pričaj pizdarije! Koliko si ti onda imao godina: pet?
– Nemoj vrijeđat! Punih osam.
– Ma daj, farbaj nekog drugog s tim pričama za malu djecu!
–Ne farbam te! Ako je Ivica Đikić sa svojih 14 godina mogao biti dragovoljac HOS-a, zašto da ja sa svojih 8 ne budem član bugojanske skupine?!
– Daj ti meni ozbiljno reci: je li Đikić bio u HOS-u ili nije?
– Pa kad je rat, normalno je da djeca, umjesto u pubertet, ulaze u HOS. Neće valjda cijeli rat čučati u HDS-u, samo zato da bi se jednoga dana, kad sve prođe, svidio Džakuli.
– U kakvom HDS-u?
– U Hrvatskom društvu skladatelja. Zamisli, jebote, bruke da ga Džakula optuži da je bio dragovoljac HDS-a. I da je na školskoj klupi umjesto ŽAP urezivao ZAMP.
– Šta ti je taj ŽAP? Isto nešto u vezi s autorskim pravima?
– Živio Ante Pavelić, skraćeno ŽAP. Nije vrag da i ti to nisi pisao ko klinac?
– Ni u ludilu.
– Vidjet ćemo mi još jesi li ili nisi. Sad kad je ludilo stupilo na dužnost, možda Džakula otkrije da ipak jesi.
– Ne treba meni Džakula. Dovoljno si me ti izludio… Dakle, je li Đikić bio HOS-ovac ili nije? Samo te to pitam. I odgovori mi ozbiljno ili ne moraš nikako.
– Pa jesi li čitao Đikićev odgovor?
– I on je neozbiljan.
– A ti misliš da na Džakuline koještarije treba odgovarati smrtno ozbiljno: »Najodlučnije i najenergičnije demantiram tvrdnje gospodina Veljka Džakule iznesene posredstvom hrvatske državne novinske agencije…« Pa vidio si šta smješta Saši Miloševiću. Jebiga, Džakuli je nepodoban svaki Srbin koji je u ratu palio džointe umjesto da pali kuće, da pali iz topa… Ej, jesi čuo kako Džakula pali džoint?
– Nisam. Kako?
– Začepi oba uha i viče: »Pa-li!«
– Pa je li ga upali?
– Kako će ga upalit ako su mu obje ruke zauzete?!
– Trafikant, nisam ja došao da ti meni uvaljuješ glupe viceve. I malo si naivan ako misliš da ćeš vicevima pobiti Džakuline dokaze. Vidiš da je iskopao ono Đikićevo pismo Slobodnoj Dalmaciji iz 2003. gdje se potpisao kao dragovoljac HOS-a i još ga završio sa »Za dom – spremni!«
– A jesi li ti pročitao to pismo?
– Pa jesam. Ima ga na internetu.
– I nisi skužio ironiju? I Đikić je, imaš i to na internetu, rekao da se radi o ironiji, a ne o priznanju. Šta još treba: nacrtat?
– Ironija, ironija, ironija… Jebala vas ironija! Ne može sve bit ironija!
– Pa i nije. Savezništvo Josipovića i Džakule možda izgleda kao ironija sudbine, ali to što oni rade je pozdravljeno s ironijom. Jer za ironiju treba pameti, kako u pisanju, tako i u čitanju.
– Ne očekuješ valjda da se ozbiljni ljudi bave ironijom…
– Da, ozbiljni ljudi se bave odmazdom. To im je jedino stilsko sredstvo kojim suvereno barataju. Ozbiljnom čovjeku spomeneš milijunske poslove njegova prijatelja, dobivene bez javnog natječaja, a on bi odmah ukinuo i novine u kojima to piše i trafike na kojima se te novine prodaju. Ozbiljnog čovjeka pitaš zašto spletkari protiv novina koje mu ne pašu, a on ti odgovori da ne postojiš ni kao čovjek ni kao novinar, jer da ti tekstove koje potpisuješ piše Pupovac. Ozbiljnog čovjeka uhvatiš u nekoliko laži – od izmišljotina o reketarenju Vlade do potvore o potpirivanju međunacionalnih sukoba niskog intenziteta – a on na to odgovori floskulom o principijelnoj raspravi koju istog trena proglasi završenom. E da bi koliko sutradan, partner ozbiljnog čovjeka, otkrivao djecu u HOS-u i od nekoga tko je zapalio džoint pravio Escobara. Da, nemaju pojma ozbiljni ljudi šta je to ironija i da ih samo ona može spasiti.
– Kako će to, trafikant, ironija spasiti Džakulu i Josipovića?
– Za Džakulu ne znam. On tu služi kao balvan, a balvani ne listaju, ma koliko ih zalijevali kao fikuse na Pantovčaku. A za Josipovića bi bilo bolje da su one natuknice o njegovim privatnim poslovima, objavljene u Novostima, samo ironija. I da ničega osim ironije nema u rečenicama: »Nismo se, dakle, raspitivali o financijama Ive Josipovića, no čak i kada bismo se sada o tome krenuli raspitivati, što je, zaboga, tu nelegitimno?! Pitanja tog tipa nameće nam Ivo Josipović. Ipak je on predsjednik Republike, a mi smo ipak novinari.«
– A šta ako tu ipak ima nečega osim ironije? Ipak predsjednik zna ima li ili nema…
– A Josipović?
– On je predsjednik Republike.