Slično je i s općinama. Imamo ih k’o pljeve – tako su političke garniture kupovale glasove – ali oko 40 posto ih je nefunkcionalno. Ne zarađuju dovoljno, njihove vlasti nisu kadre voditi razvojnu politiku, njihovo stanovništvo od njih nema nikakve koristi, a luksuz »decentralizacije« za njih moraju solidarno financirati svi drugi. 

    Javnost je zbog toga s razlogom ljuta i mnogo puta su se tražile korjenite promjene. Međutim, ovaj sustav koji je poreznim obveznicima, nepravedno i besmisleno, natovario na grbaču još i to da izdržavaju parazitske općine i gradove – održava se bez promjena dvadeset godina. S manje stanovnika nego neki veći europski gradovi, Hrvatska i dalje ima 21 županiju i čak 429 općina. 

    Mnogi su se nadali da će se ova Vlada upustiti u racionalizaciju tog potpuno ludog i megaskupog administrativnog ustroja države, ali od toga, čini se, neće biti ništa. Do sada se impliciralo da promjene idu nakon lokalnih izbora koji će se održati po starom sljedeće godine, ali to je očigledno bilo pogrešno. 

    O tome što Milanovićeva vlast doista planira ovih je dana dao neke naznake ministar regionalnog razvoja dr. Branko Grčić. Prema njegovim riječima, u Vladi razmišljaju tek o manjoj reformi ovog doista neodrživog stanja u kojem samo plaće žderu oko pet milijardi kuna. Rješenje se vrti oko toga da se za insolventne gradove i općine uvedu volonterske umjesto profesionalnih funkcija i da se vlastima financijski nesamostalnih lokalnih jedinica značajno suze ovlasti. Ostala bi im, dakle, samo briga o uređenju javnih površina, groblja i seoskih puteva, a školstvo, zdravstvo i sve druge skuplje i složenije funkcije preuzela bi ili županija ili kakvo susjedno veće mjesto. 

    Dakle ipak se neće dogoditi ono za što bi glasalo barem 95 posto građana, koji smatraju da po kratkom postupku treba poukidati jedinice lokalne samouprave čije se postojanje iz godine u godinu svodi samo na žicanje financijskih doznaka iz državnog budžeta. 

    Zašto za to nema ili volje, ili hrabrosti, to je teško razumjeti. 

    Kakva to pamet zahtijeva da status grada ostane, na primjer, Glini koja preko 73 posto svoga budžeta dobiva od države, a čiji je »genijalni« gradonačelnik (HSLS) 2009. godine odlučio sebi plaćati čak pet savjetnika? Gdje to piše da grad treba biti Imotski koji godišnje jedva zaradi 40 posto svog proračuna? 

    Zašto bi status općine trebalo zadržati Kijevo sa 533 stanovnika i skoro 90 posto posto državne pomoći? Zašto Saborsko ili Prgomet koji skoro 90 posto budžeta podijele administraciji za plaće? 

    Lijepo je i civilizirano podržavati osamostaljenje lokalnih jedinica, ali ako ono nije održivo, to je šuplja priča. Decentralizacija je za one koji su sposobni, zreli i koji stoje na svojim, a ne na tuđim nogama. Oni koji su ovisni o drugima, nemaju pravo tražiti samostalnost. Ako Vlada misli stati na pola puta, to je pogrešna poruka.