Svakako bi zanimljivo bilo znati razloge sukoba između Ive Josipovića i Milorada Pupovca. Potpredsjednik SDSS-a uvjeren je da ga šef države napada isključivo zbog nekoliko tekstova o slučaju ZAMP u tjedniku Novosti, čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće. Je li to moguće? Poražavajuće bi bilo da su krupni politički potezi predsjednika Republike zapravo posljedica njegovih hirova. Josipović, pak, tvrdi da mu Pupovac želi nauditi preko Novosti. Zašto bi Pupovac, koji je nastojao biti dobar sa svim predsjednicima, to radio? Koji bi mu bili motivi? Intigantan je, dakle, taj i za hrvatske prilike neuobičajeno oštar politički obračun.

 Ali, sve su ovo samo popratni efekti. Predsjednik Republike je, možda i nehotično, pokrenuo jednu vrlo ozbiljnu političku raspravu, u središtu zanimanja javnosti morala bi biti sama suština reprezentacije nacionalnih manjina u Saboru. Je li potrebno da u parlamentu Hrvatske, etnički homogene države, i dalje bude osam manjinskih zastupnika. Od ukupno 151 njih čak osam?!

Kao svojevrstan pandan tim zastupnicima, na čiju podršku nije mogao sa sigurnošću računati, Tuđman je uveo jedinicu u kojoj su birani zastupnici hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Hrvatske. Na početku ih je bilo 12, ali postupno je opravdano smanjivan njihov broj i 2010. godine ustavnim promjenama fiksirano je da dijaspora daje u Sabor samo tri zastupnika. Istovremeno, kvota osam zastupnika nacionalnih manjina zabetonirana je već četiri izborna ciklusa.

Događaju se apsurdne situacije da Markovim trgom defiliraju zastupnici koji su dobili svega nekoliko stotina ili tisuća glasova. Ako je, kako smatra Josipović, Pupovac etno biznismen, onda to u još puno većoj mjeri jesu ili su bili Furio Radin, Vladimir Bilek, Veljko Kajtazi, Deneš Šoja, Zdenka Čuhnil, Nazif Memedi…

   U Hrvatskoj je na snazi opsežan Ustavni zakon o zaštiti nacionalnih manjina. Iz državnog proračuna izdvaja se za njih značajan novac. I, što je naročito važno, u Hrvatskoj ima sve manje resantimana prema srpskoj nacionalnoj manjini, kojih je uzrok pobuna iz devedesetih godina, a prema Madžarima, Česima ili Talijanima praktično ih nije niti bilo. Razložno je stoga vjerovati da razina zaštite nacionalnih manjina ne bi opala u slučaju da one izgube pravo na posebne zastupnike. O tome treba razgovarati.