Jednom bi u Hrvatskoj trebalo načelno raspraviti o situacijama poput ove u Diokiju i Dina Petrokemiji čiji radnici traže da im se isplati osam neisplaćenih plaća, blokiraju Krčki most i groze se da će opasna postrojenja ostaviti bez nadzora ako Vlada ne ispuni njihove zahtjeve. 

   Takve se, situacije, naime, stalno ponavljaju u gotovo istom obliku i izazivaju spoticanja o uvijek isti kamen. Zato bi bilo dobro da se o njima u društvu postigne i javno razglasi minimalni konsenzus između vlasti i opozicije, medija i raznih društvenih institucija i ustanova i da se na to konačno stavi ad acta. 

   Jer, kad gledaš kako tu priču o Dini i Diokiju prate naše televizije, uključujući i javni HTV, imaš snažan dojam da se prema radnicima tih propalih tvrtki vlast ponaša životinjski i kriminalno. Ljudi danima mole, prijete i plaču jer im se ne šalje njihov novac i tu je okrutnost naprosto užasno gledati. 

   U tom smislu, s ekrana se bubnja s varijacijama sarkastičnih novinarskih primjedbi i narodnih poslovica o lažljivoj pravdi i o bešćutnosti svake vlasti, a pogotovo se diže kuka i motika na račun ove socijaldemokratske vlade koja, eto, okrutno drži lokot na kasi ostavljajući na cjedilu upravo gladne radnike. Na taj način u javnosti se potiče pravedni bijes prema »moćnicima« iz »struktura« koji nemaju ni mrvu srca prema jadnoj i prevarenoj radnoj snazi čija su djeca željna kruha jer je Vlada slijepa za njihove patnje. 

   Mnogi, međutim, ne znaju da je Dioki privatna tvrtka u čijem je stopostotnom vlasništvu Dina Petrokemija. 

  A to znači da Vlada ni na koji način nije stranka u ovom sporu, niti ima razloga da ju se u ovakvim slučajevima antagonizira s radnicima. 

   Naravno da svakome, na ljudskoj razini, mora biti žao ljudi čija je egzistencija na bubnju bez obzira kojem tipu vlasništva pripadaju njihova radna mjesta. Naravno da je dobro što je nađen turski investitor koji će, izgleda, preuzeti Dinu i Dioki i tako spasiti barem dio tih radnika. I naravno da Vlada treba uvijek činiti sve što može da pomogne u rješavanju ovako teških lomova i kad je kapital društveni, i kad je privatni. 

   Ali svi mi bismo se kao društvo jednom morali dogovoriti želimo li doista da država iz proračuna plati danas ovo, a sutra i sva druga dugovanja koja su nastala ili će nastati zato što su određeni privatni poslodavaci upropastili svoja poduzeća i unesrećili svoje radnike? Ako želimo, u redu. Tada ćemo morati promijeniti Ustav. Ali dok se za to ne odlučimo, bilo bi dobro da budemo dosljedni. 

  Taj tip ozbiljnosti i samokontrole neophodan je i zato što će se nova realnost u ovoj našoj zemlji, koja će, u skladu s voljom velike većine vlastitih građana, sutra postati punopravna članica EU, žestoko sudariti s javnim mnijenjem koje još uvijek nosi virus socijalističkog populizma. 

   Ako se od države, a to znači od poreznih obveznika, očekuje još i da refundiraju štete koje su pretrpjeli seljaci koji ne zalijevaju svoja polja, neuspjele privatne investicije i pogrešne poslovne odluke, onda ovom društvenom uređenju trebamo dati – jedno drugo ime.