Milorad Pupovac nije pokazao veličinu napavši Veljka Džakulu. Zvučao je kao Josip Đakić. Isprva ga uopće nije htio spominjati, ali kada je stvar počela postajati viješću, odjednom je progovorio; završilo je na tome da je potegnuo Džakulinu ratnu prošlost, a SDSS se službeno sastao da proglasi kako Džakula ne predstavlja hrvatske Srbe. Tako komitetski… 

   Postojao je i drukčiji put. Dakako da je Pupovac političar mira; dakako da Džakula to nije bio. Ali Pupovac se pokliznuo podsjećajući na to: lukavac s Gavrinice jedva je dočekao da ga Pupovac proglasi »čovjekom iz ratnog društva«, pa da uzvrati kako je i »njegov predsjednik stranke čovjek iz ratnog društva«. 

   Takva su prepucavanja posljednje što hrvatskim Srbima treba – osim ako se nisu odlučili kolektivno diskreditirati, na veliku radost ovdašnjih desničara. Cijela unutarsrpska svađa zbog Džakulina odlaska u Knin samo je sitno dnevnopolitičko nadmetanje, umjesto da je svak ostao na svome, ali sa zajedničkim ciljem na obzoru, koji dijele svi pristojni ljudi ove zemlje. 

   A taj je cilj zapravo nadohvat. Pupovčevo svađanje zastrlo je mnogo važniju činjenicu: da predsjednik Srbije ni riječi nije prozborio o Oluji. Štoviše, uoči same obljetnice, javno je izrazio nadu da će se uskoro službeno sastati s Ivom Josipovićem! U odnosu na neugodne svađe, što su ih Zagreb i Beograd proteklih godina zametali uoči svake obljetnica Oluje, ta je dobrosusjedska šutnja uistinu velik napredak: za razliku od Europljanina Borisa Tadića, koji je redovito lamentirao o »zločinu koji se ne smije zaboraviti«, donedavni četnički vojvoda demonstrativno šuti, izražavajući dapače nadu da će ga uskoro primiti nasljednik Franje Tuđmana! 

  U tom je kontekstu Pupovčev napad na Džakulu još porazniji. Čini se da Pupovac želi polagati pravo na monopol hrvatsko-srpskoga približavanja, da misli kako on sam ima pravo određivati tko će, kada, što i kako učiniti, e da bi se ostvarila njegova vizija hrvatsko-srpskih odnosa, pa još brzinom po njegovu ćefu. Time je samo dao vjetra u leđa onima koji su još za promjene manjinskoga glasovanja tvrdili da Pupovac stvara politički monopol SDSS-a na Srbe u Hrvatskoj. 

  A da je poštovao Džakulin odabir, pa samo najavio da najprije kani u Vukovar i Škabrnju a nagodinu u Knin, i još izrazio zadovoljstvo time što je Nikolić prešutio Oluju, Pupovac bi važni događaj oplemenio i vlastitom političkom veličinom. No nije još kasno: dobro je da su predstavnici Srpskoga narodnog vijeća bili jučer u Dvoru na Uni. Loše je i pogrešno, dakako, što ondje nisu bili premijer i predsjednik države. Zašto Pupovac i Džakula sada ne stanu pred kamere, rukuju se, i zajedno zatraže prijem kod predsjednika Republike, da mu predlože da sljedeće godine svi zajedno – Josipović, Milanović, Pupovac i Džakula – odu i u Knin, i tri dana kasnije u Dvor na Uni? To bi bila snažna formula za simboličko pomirenje koje, očito, priječe još samo napuhane taštine i dnevnopolitički sitnež.