Doktrina porezne pljačke

Komentar Sanje Modrić

Sanja Modrić

Foto Sergej DRECHSLER

Foto Sergej DRECHSLER

Naivno ili podlo danas zvuči inače logično pitanje: Kako je moguće da godinama nadležni organi ništa nisu poduzeli da se naplate ogromna porezna dugovanja? Pa naravno da nisu kad je to i bila cijela ideja

Nakon što je Ministarstvo financija napokon objavilo čudovišnu listu najvećih poreznih dužnika, javljaju se osobe i struje koje smatraju da to nije bio ni korisno, ni potrebno, a niti dobro naciljano.    Kažu, porezne vlasti služe za to da naplate poreze od svih obveznika milom ili silom, to se mora raditi 365 dana, i oko toga ne treba dizati larmu osim ako motiv nije populistički. Imamo zakone i sudove, instrumente ovrhe, blokade računa, pljenidbe, stečajeve i prisilne naplate, i to je sve što nadležnim organima treba. 

    Zato, ako zbog ove ogromne porezne evazije ikoga treba stavljati stup srama, onda su to prvenstveno zaposlenici poreznih uprava. Jer oni su ti koji su dopustili da ogroman broj tvrtki, obrtnika i fizičkih osoba napravi više od 51 milijarde kuna dugova za poreze, doprinose i druga obavezna davanja državi. Samo su oni odgovorni su što su mutikaše uspijevale utajiti vagone novca, a da im pritom nije falila dlaka s glave. I kako se šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec onda usudi reći da za porezni raspad sistema ne treba kriviti referente jer oni su samo radili onako »kako je od njih ti zahtijevala politika«. 


    I tome što ovi kritičari govore stvarno se načelno nema što prigovoriti. 


    Da su službenici zaduženi za utjerivanje poreza radili po zakonu, ove liste danas ne bi bilo. I ne bismo se, recimo, morali suočiti s prostom računicom da smo već mogli imati kompletan taj megaskupi Pelješki most da su porezi naplaćeni samo od ovih deset tvrtki koje su najveći porezni dužnici. A u zraku ne bi bilo tog osjećaja da smo na još jedan način temeljito opljačkani. 




    No, u dosadašnjoj Hrvatskoj nikakva logika često nije vrijedila ni pišljiva boba, pa, na žalost, ne vrijedi ni za ovo. Jerbo, kako god da je porezni sustav Republike Hrvatske bio uredno i pošteno narisan na papiru, on je u stvarnosti bio sušta suprotnost. 


    Naravno da jest kad je Ivi Sanaderu, ministru Šukeru, pa onda i Jadranki Kosor, glavni meštar Porezne uprave bio Ivica Mladineo, tip nedavno uvjetno osuđen za gospodarski kriminal u slučaju Konstruktor. Glava HDZ-ove fiskalne doktrine, međutim, i dalje nesmetano uživa u statusu velikog stručnjaka koji je i dalje angažiran kao predavač na splitskom sveučilištu. 


    Poreznu politiku bivše garniture na nižim su razinama provodili poslušni rukovodeći kadrovi, koji su bili krvotok korupcijske hobotnice u mreži uprava i ispostava. Ona je bila utemeljena na jednostavnom principu da se obaveza plaćanja poreza ne odnosi na »prijatelje sustava«, nego samo na one druge koji establišment nije imao potrebe zaštititi. Tako su se svi dugovi efikasno naplaćivali običnim građanima, ali su zato prijatelji sustava bili pošteđeni cijele te financijski neracionalne gnjavaže. 


    U takvom kontekstu ili naivno ili podlo danas zvuči inače logično pitanje: Kako je moguće da godinama nadležni organi ništa nisu poduzeli da se naplate ogromna porezna dugovanja? Pa naravno da nisu kad je to i bila cijela ideja.   I zato valjda nitko ipak ne misli da se baš sitnež poreznih referenata, s plaćom od 4.000 kuna i dvoje djece, trebala ritualno samospaljivati na trgovima ne bi li osujetila tu pljačku. No stigmu moraju nositi šefovi, i to od sada, pa do penzije.

više vijesti