Iako postoje i druge eksteritorijalne prometnice, Sabotinska cesta bila je jedinstvena u Europi. U vrijeme kada se pad Berlinskog zida još nije mogao ni zamisliti, bio je to jedini slučaj »komunističke« ceste na kapitalističkom teritoriju – na drugoj strani Željezne zavjese – u tadašnjoj blokovski podijeljenoj Europi. 

    Slovenska cesta kroz Italiju bila je sa svake strane ograđena bodljikavom žicom. Slovenska policija čak je provodila kontrolu sigurnosti na cesti, što je za današnja balkanska poimanja suvereniteta gotovo nezamislivo. Slovencima je skraćivala put do Nove Gorice za 25 kilometara, koliko su se morali dulje voziti jedinom cestom preko slovenskog teritorija. 

    Vizionarska cesta bila je djelo političara s vizijom. Dogovorena je u okviru Osimskog ugovora 1975. godine, da bi bila puštena u promet 1985., anticipirajući sve ono što se dogodilo 19 godina kasnije, kada su čelnici slovenskih i talijanskih općina uz granicu svečano posjekli bodljikavu žicu uz cestu. Ulaskom Slovenije u EU stigao je trenutak za koji je malo onih koji pamte krvoprolića i strahote iz prošlosti područja u Soču mislio da će ikad doći: bodljikava žica i granične kontrole zauvijek su bačeni na smetlište povijesti. Talijanski i slovenski političari vjerovali su u ideju ujedinjene Europe, shvativši da ne mogu promijeniti prošlost, ali zato mogu budućnost. 

    Međutim, hrvatska politička elita u tu ideju očito više ne vjeruje. Jer da vjeruje, ne bi joj ni pala na pamet izgradnja megalomanskog mosta kojim pokušava premostiti susjednu državu koja će jednog dana biti s nama dio EU. 

    Pelješki most relevantan je samo dok BiH ne postane dijelom ujedinjene Europe. Problem što bi ga taj most trebao riješiti ulaskom BiH EU postaje bespredmetan. Dakle, Pelješki je most pravi test našeg europejstva! Za euroskeptike, koji ne vjeruju u nastavak europskog proširenja: ako ne bude daljnjeg širenja EU, onda najvjerojatnije neće biti ni EU. A ako ne bude EU, onda nema ni mosta, jer za njega neće biti ni europskog novca! 

    Kada jednog dana BiH uđe u EU, taj most ostaje samo lokalni most. A most takve veličine i cijene, čiju je izgradnju Čačić opisao kao »loženje peći novcem«, ne gradi se za tih desetak ili 15 godina, koliko će proći do ulaska BiH u EU, nego barem za stotinu godina! 

    Hrvatska se napokon mora uzdignuti iznad vlastite neznatnosti. 

    U ovom slučaju to će joj uspjeti tek ako bi postigla dogovor o koridoru kroz susjednu državu – hrvatsko-bosansko-hercegovačkoj »sabotinskoj cesti« – ali i što prije ratificirala davno potpisani ugovor o granici. Taj bi ugovor otvorio put dogovoru oko koridora, koji će jednog dana također biti europski teritorij. 

    Umjesto da »zaobiđe« BiH, čime samo potiče klaustrofobiju i megalomaniju u Sarajevu, Hrvatska treba dati sve od sebe kako bi ubrzala europeizaciju i integraciju te zemlje u EU i NATO – ta nije li to Vesna Pusić i obećala na početku mandata! – sa sviješću da ni nama ne može biti dobro ako našem susjedu nije dobro.