– Kako ti, trafikant, gledaš na slučaj monsignora Vražića? 

    – Gledam fenomenološki. Crkva je, kao što znaš, začetnica marketinga… 

    – Poštedi me svoga popovanja. Pitam te nešto posve konkretno, o monsignoru Vražiću. 

    – Ja ti konkretno odgovaram. Budući da je Crkva začetnica marketinga, mene to podsjeća na onu poznatu marketinšku krilaticu »Moje ime – moj program!« 

    – Bog me ubio ako razumijem o čemu ti lupetaš! 

    – O predivnoj šarolikosti svijeta, o sinkretizmu, o trijumfu poezije nad banalnošću, o radosnom oživotvorenju vizija Williama Blakea iz »Vjenčanja Neba i Pakla«… 

    – Ja mislim da si ti skroz-naskroz odlijepio i da tebi treba ne godišnji nego višegodišnji odmor. 

    – Zašto? Pa zar nije prekrasno što uz monsignora Bogovića imamo i monsignora Vražića?! To ti pokazuje svu širinu naše Crkve. Ona svakoga prima u svoje okrilje. Za razliku od njezinih neprijatelja koji će se pogušiti u svojoj isključivosti. Hajde, reci: jesi li ikad čuo za sotonista Bogoljuba Božića? Naravno da nisi, a nećeš ni čuti, premda je jedno od glavnih svojstava Sotone da nas uvjeri kako ga uopće nema ili da nas zavara skrivajući se iza krinke bogobojaznosti… 

    – Daj, trafikant, ne budali nego mi, ako hoćeš, odgovori šta misliš o istupu karlovačkog monsignora Vražića protiv dječje pravobraniteljice Mile Jelavić. Ako ti je mozak izvjetrio, podsjetit ću te da se pravobraniteljica usprotivila tome što klinci u okviru udruge Karlovački počasni vod ZNG-91 paradiraju u vojnim maskirnim odorama i prolaze obuku u rukovanju oružjem. 

    – Pa čitao si valjda Umberta Eca kad svome sinu piše zašto će mu za svaki Božić poklanjati puške, pištolje, mačeve, koplja, šmajsere i ostale radosti. Stari Umberto nije vidio ništa loše u tome da se djeca igraju rata. Naprotiv, tvrdio je da se treba čuvati klinaca koji se umjesto na westernima odgajaju na »Monopolyju«. 

    – Eco je, buzdovane, govorio o dječjim igračkama, a ovdje se radi o pravom oružju i o obučavanju klinaca za pravi rat! A monsignor Vražić kaže da se oni kojima smeta Karlovački počasni vod i to što mališani u uniformama sudjeluju u crkvenim i državnim proslavama, da se ti pravobranitelji i pravobraniteljice trebaju zapitati gdje im je ljubav prema domovini. 

    – Pa vidi monsignor da takvi likovi ne znaju šta je ljubav i da prizor uniformirane djece s puškama u njima ne budi nikakav eros. 

    – O kakvom erosu trtljaš? Erosu Ramazzottiju? 

    – O domoljubnom erosu. Sjećam se jednog takvog domoljuba koji je slavnih devedesetih dogurao do ustrojbenog pobočnika Nove hrvatske desnice i kojega su opsjedali ovakvi erotski prizori: »Uskoro će zagrebački trudbenici, kada ujutro budu išli na posao, moći uz savski nasip vidjeti bodru hrvatsku mladež, golu do pasa, kako izvodi tjelovježbe po svakome vremenu. Bio snijeg, kiša ili žega. Naša je mladež spremna na to, a to će pozitivno djelovati i na ostale slojeve našega naroda.« 

    – Ne razumijem zašto mi pričaš o nečemu što se nije ostvarilo, što je, koliko ja znam, ostalo samo na riječima. 

    – Pa onako usput. Ustrojbeni pobočnik je, malo nakon što je takvim izjavama stekao medijsku slavu, zaglavio na pet i pol godina u Lepoglavi zbog brutalnog silovanja trinaestogodišnjeg dječaka. A čim je izašao s robije, dospio je u crnu kroniku zato što je curu svog zatvorskog cimera silovao – baš ovako je pisalo – »na način neopisiv u novinama«. 

    – Ja stvarno ne vidim kakve veze ta tvoja morbidna priča ima s onim što sam te ja pitao.

    – Ne vidiš ti, ali vidi dragi Bog.