Ova je vlast naslijedila ekonomiju u očajnom stanju, to je činjenica, ali je isto tako činjenica i da je imala ogromnu podršku javnosti da poduzme čak i nepopularne korake da stvari dovede u red i konačno zemlju izvuče iz krize.

Budući da su neravnoteže strukturne, a problemi duboki nitko nije očekivao da se u pola godine desi neko gospodarsko čudo, međutim sve je više kritika na račun smjera kojim se krenulo, a koji je, smatra sve više ekonomista, dubinski pogrešan. Kako bi se javne financije održale stabilnim i kako ne bismo navukli bijest stranih kreditora o kojima uvelike ovisimo, oporezovana je potrošnja čime je pak prouzročen dodatni udar na standard građana čiji su kućni budžeti već ionako izmučeni padom prihoda uslijed rezova plaća u privatnom sektoru, a sada se slično planira i u javnom.

Porezna davanja su povećana, porasle su cijene, pa je prosječni hrvatski građanin, pripadnik srednjeg sloja ako takvo nešto još uopće postoji, prisiljen na drastičnu štednju, kupuje samo nužno, kupuje na akcijama, čeka sniženja, razdužuje se pred bankama, strahuje da ne ostane bez posla, strahuje da ga ne ukači neki novi porez i svaki dan zabrinuto računa hoće li imati do prvoga u mjesecu, a da pritom ostane u području dozvoljenog minusa jer u suprotnom riskira i poneku ovrhu.

Dakle, hrvatski građanin pokorno živi ekonomsku pasiju koja je trenutno u modi, nadajući se da je vlada u pravu kada vjeruje u onaj stari Smithov ekonomski moto prema kojem je štednja vrlina pa treba prvo patiti i odricati se da bi nam jednog dana u budućnosti bilo bolje.

No, ne ide to baš tako. Time što se dodatno udarilo na potrošnju građana, udarilo se i na onaj mali dio domaće privrede koji još diše i nešto radi. Bit će prije da vrijedi ona Keynesova, da ako gasiš potražnju, sve kreće nizbrdo, nitko ne kupuje, sve propada, i kotač privrede vrti se naopako. Umjesto da se novi biznisi i investicije potiču, za njima nema potrebe i oni se gase. O dugom roku više nitko i ne razmišlja.

Što se domaće ekonomije tiče, problem je naravno njezine strukture. Orijentirana je na trgovinu i uvoz, umjesto na proizvodnju i izvoz. Stoga kada se prestane trošiti, praktički se mahom prestaje trošiti roba iz uvoza, pa on pada, pada i platnobilančni deficit, treba manje novca za plaćanje uvoza, pa pada i inodug, i tako dalje. U hrvatsku je ekonomiju dakle ugrađena sistemska greška da kada raste, onda stvara neravnoteže jer povećava dugove i deficite, a kada pada i umrtvuljuje se, onda su, paradoksalno, makroekonomski pokazatelji bolji, mada se sve gore živi. To je zato što su proizvodnja, izvoz i investicije kojima bi se moglo odgovoriti na domaću potražnju godinama zanemarivani, i od strane izvršne vlasti, odnosno ekonomske politike koja se kreirala, i od strane monetarne vlasti koja se libila devalvirati kunu uz onolike fiskalne deficite.

Stare industrije tako su propale, a nije se našlo za shodno osmisliti i poticati nove jer je sve praznine supstituirala uvozna roba. Takav su scenarij podržavale i strane banke koje su kreditirale potrošnju građana iz uvoza pomažući tako ekonomijama iz kojih dolaze njihove vlasnice, dok su se suzdržavale od ulaženja u investicijski rizik koji bi potaknuo domaću ponudu i proizvodnju. Nije dakle problem u potrošnji, bez nje ničega nema, nitko nema motivaciju ni da proizvodi, ni da trguje, ni da radi. Problem je u tome što se troši: ako se troši sve uvozno i strano onda je jasno da to nema budućnost. Trebalo bi stoga sve domaće resurse iskoristiti, uposliti i pokrenuti kako bi se uvozno počelo supstituirati domaćim. Rezanje potrošnje kao bitnog motivacijskog faktora, te rasprodaja imovine koja se najavljuje, korak su nazad.