Čitam ti, trafikant, te pokvarene misli, k’o knjigu ih čitam. Evo, kladim se da ćeš danas udarit po Crkvi zato što se usudila primijetiti da ni premijer ni nitko iz Vlade nije došao na misu za domovinu.

   – Pa nije on privatni obrtnik. On je premijer. Postoji valjda neki red, neki protokol, neki – kako drug Zoki voli reći – respekt. Je li ti stvarno misliš da nitko iz Vlade nije trebao napraviti tih nekoliko koraka do crkve Svetog Marka?

   – Ja mislim da je jedini koji je to trebao napraviti bio Milanović.

   – Nije vrag da i ti držiš do reda i do respekta?

   – Ne radi se o redu i respektu, nego o vjeri. Milanoviću je, kao čovjeku koji vjeruje u Boga, mjesto u crkvi.

   U kojeg on to Boga, bogati, vjeruje?

   U Boga koji ima ruke. Je li ti Milanović objasnio i to da je ona prometna nesreća koja se – kako je rekao – dogodila Čačiću etički neutralna, te da je kao takva neusporediva sa slučajevima Ferenčak, Kalambura i Holy? Je li ti sočno prispodobio da su to jabuke i banane, a ne banane i kruške?

   – A gdje je taj Bog u kojega, kažeš, vjeruje? Među trešnjama i breskvama?

   – U Milanovićevim mislima.

   – Znači: u kupusu ili u nebranom grožđu?

   – Sram te bilo! A premijer baš lijepo govori o Bogu. Kaže on za tu Čačićevu etički neutralnu nesreću da se radi o djeliću sekunde u kojem se život promijeni, a da je sve to u Božjim rukama.

   – Je li se on to nada da će Bog Čačiću progledati kroz prste?

   – To je nebitno, jer ne sudi Čačiću Bog nego Mađari. A što se prstiju tiče, Milanović mu je odavno progledao kroz njih.

   – Kad mu je progledao? O čemu buncaš?

   – Kad su jeli sushi i sushimi, janjeći file u woku i carpaccio od ananasa, i sve to zalijevali šampanjom, rajnskim rizlingom, Roxanichevim cabernetom i ne sjećam se više čijim bijelim pinotom, ali možeš pitat Davora Butkovića. On je prije godinu i dva-tri mjeseca gostio Čačića i Milanovića u svome »Salonu«, pa o svemu izvijestio u Jutarnjem.

   – Šta si ti jutros pio kad ti je to palo na pamet? I kakve to veze ima s Bogom i misom za domovinu?

   – Strpi se malo. Sve će ti se reći. Dakle, blaguju njih dvojica kod Butkovića i u jednom momentu Čačić kaže: »Znam da zvuči gotovo nevjerojatno, ali utvrdili smo da sam najveći rejting ikad u mojoj političkoj karijeri postigao nekoliko tjedana poslije nesreće. Srećom za mene, najnovije činjenice o nesreći pokazuju da uistinu nisam kriv.« A Milanović na to s druge strane stola izvali ono legendarno: »Dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani.« Kako se toga ne sjećaš?

   – Nisam ja ti, pa da pamtim gluposti. Ja i dalje ne vidim da to govori išta o Milanovićevoj vjeri u Boga.

   – Kako ne vidiš? Ako je rekao da je sve to bilo u Božjim rukama, a da nesretni Mađari pritom nisu bili vezani, valjda ti je jasna Milanovićeva poruka.

   – Ma koja poruka?

   – »Mađari, Bog vas ubio!«