Igrom slučaja provela sam nedavno vikend u nekom selu na sjeveroistoku Austrije, u Tirolu, za koje su i tamo valjda čuli samo skijaši, ja nikad prije, zove se Mayrhofen.

Sad u nedjelju otišli smo k prijateljima u vikendicu na popodnevnu kavu u jedno naše selo na Baniji, isto možda niste nikad čuli za njega, ime mu je Nebojan. Dok smo se u sumrak po mjesečini vraćali kući u Zagreb, a vijesti na radiju najavljivale kako će se sve sutradan proslaviti Dan državnosti, pred očima su mi se krenule miješati slike i dojmovi iz Nebojana sa slikama otamo, iz onog tirolskog sela, kakvih je u tom kraju koliko hoćeš, kao, uostalom, i u cijeloj toj državi.

Koji je vrag nama da ne znamo, ne možemo ili nećemo napraviti ovdje tako nevjerojatan, a zapravo tako jednostavan narodni biznis, kakav su Austrijanci napravili kod sebe samo na račun te svoje prekrasne prirode i ustrajnoga rada. A i mi imamo sve te ljepote, i to bogatstvo, i iste te mogućnosti – posvuda ih imamo, a ne samo u Dubrovniku – ali ne znamo što će nam i što bismo s njima počeli. I onda su kod njih ljudi zaposleni, zadovoljni i siti, a kod nas se vuku kao utvare po svim tim mrklim i praznim selima od Zagorja do Vinkovaca i dalmatinskog zaleđa, mrzovoljni, bez prednjih zuba, u maskirnim hlačama zaostalima od rata i više gladni nego siti.

To čovjeka strašno ždere. Jesmo mi baš takvi idioti? Je li to neka kletva? Je li kriv mentalitet? Nahereni sustav vrijednosti? Država koja ne motivira nikakvim mjerama? Neznanje? Što?

Pogotovo ti se takve misli vrzu po glavi na ovakve praznike, kad su svi tako iritantno patetični i kad osjećaju potrebu jako pametovati na temu kako je Hrvatska neopisivo puno postigla, ali, kako, naravno, želimo ići još naprijed i još bolje iskoristiti sve svoje bogate resurse, i tralala.

A bilo bi sto puta korisnije da, u čast Dana državnosti, recimo istraže koji su točno razlozi što su sva ta naša sela poput Nebojana, u koji sam ja sada slučajno zabasala, tako zapuštena, neuredna, zarasla u šikaru, nesvjesna što bi se sve moglo, depresivna, besposlena i beznadna. I da naprosto prepišu recepte od Austrijanaca kad već nismo kadri imati svoje.

Jer, vidiš, tamo u tom Mayrhofenu ima 900 pansiona i hotelčića na tisuću kuća, a u Nebojanu vlada totalna pustoš po kojoj lunjaju samo olinjali i gladni seoski psi.

U redu, zimi je u Tirolu skijanje, ali taj izgovor ne treba vaditi budući da oni i sva ta druga slična sela ljeti zarađuju još puno više nego zimi. I sve je kod njih nakićeno, održavano, čisto i slatko. Plavi zvončići i ljubičaste fuksije na prozorima, krave na pašnjacima i pametna, diskretna intervencija ljudske ruke u prirodi. Tako da su alpskim ljepotama dodane stotine staza za bicikliste, i to kategoriziranih i ucrtanih na karti, bazeni, jahaći konji, kanui, restorančići, zmajevi, paraglajderi, baloni, putevi za trčanje, saune, alpinistički vodiči, saloni za fitness i još sto čuda za koja nikad nisu ni čuli u ovom našem sirotom Nebojanu kraj Petrinje, gdje ti se srce nadima od ljepote.

U to kraljevstvo trnja i koprive možeš doći samo razlokanom cestom. Hajde još što nema turizma, ali nema ni krave, ni ovce, ni zasijanog polja, ni čamca na Kupi. To te lupi kao maljem.

Zašto?