Terminologija je u politici važna, a terminologiju je zaoštrio predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. On je kao čelnik najsnažnije opozicijske stranke prvo iskrenje s Vladom izazvao ustvrdivši da je u Hrvatskoj trenutačno na vlasti »nenarodna vlast«. Ostavimo, zasad, po strani što mu je predsjednik Vlade Zoran Milanović odgovorio. Karamarku je, tako proizlazi iz izraza kojega je izabrao i izgovorio, očito teško diskreditirati sadašnju vlast i Vladu tako da im kaže da su nesposobni, loši, nekompetentni, nekvalificirani ili štogod slično. Naime, bez obzira na moguću preciznost takvog iskaza, Karamarku politički protivnici (dakle vlast) lako mogu parirati pitanjem »zar je vlast u kojoj je bio i Tomislav Karamarko bila išta manje loša, nekompetentna, nesposobna, nekvalificirana?«. 

  Karamarko je odlučio upotrijebiti pridjev »nenarodna«, moguće doista u smislu grozno nesposobna, i doista grozno promašio. Loša vlada je naprosto loša vlada, takvih po europskim zemljama, gledamo li što se u mnogima od njih zbiva, ima napretek, ali to ne znači da su »nenarodne«. Milanović je odgovarajući Karamarku pogodio utoliko što je Karamarko (u ovom slučaju nije nevažno to što je predsjednik HDZ-a završio studij povijesti) koristio poratni diskurs vladajućih komunista. U tome i jest Karamarkov paradoks. Čovjek koji se pokušava nametnuti kao prvi antikomunist u Hrvata kritizirajući sadašnju vlast koristi komunistički diskurs. U sljedećem bi koraku mogao govoriti o »izdajničkoj vladi«, »domaćim izdajnicima« ili »slugama okupatora«. 

   Karamarko je govoreći o »nenarodnoj vlasti« zajahao konja kojega je osedlala Hrvatska biskupska konferencija, preciznije biskup sisački Vlado Košić koji je, komentirajući tada najavu vlasti da Sabor više neće biti pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu, aktualnu vlast prozvao »odnarođenom vlašću«. 

  Na svo se to aktualno političko iskrenje u kojem je kao gorivo korišten ideološki diskurs iz povijesti nakalemila Hrvatska udruga poslodavaca. Brzinom dostojnom olimpijskoga finala u sprintu oglasili su se i iskrenje između čelnog čovjeka Vlade i vodećeg čovjeka opozicije osudili. S njome se duboko ne slažu i to je za njih prilično nebitna tema i pozivaju Milanovića i Karamarka da se okrenu budućnosti i temama koje jedino mogu ponuditi povećanje gospodarske aktivnosti. Pozvali su Milanovića i Karamarka da sjednu i dogovore aktivnosti i vlasti i oporbe, pozivaju ih na pokretanje investicija. Za njih »s obzirom na izazove u kojim živimo, neodgovorno (je) raspravljati o partizanima i ustašama«.

Međutim, ako je rasprava o ustašama i partizanima doista bespredmetna, zašto se u nju uključuje HUP? Zašto vrijeme utrošeno na smišljanje i pisanje pisma vlasti i opoziciji čelnici HUP-a nisu utrošili na samostalno smišljanje nekog projekta ili programa koji bi nekoga zaposlio, a nekom poduzetniku donio profit? Iz HUP-ovog pisma, osim što izbija nerazumijevanje politike (jer i dnevno-političke rasprave su sastavni i neizostavni dio u životu političara), izbija i opasna pasivnost HUP-a, jer probleme bi trebali riješiti »oni gore«, dok »mi dole« napeto čekamo