Dok druge države, naročito u vrijeme krize, takvu imovinu čuvaju poput zlata, Hrvatska je svoje »obiteljsko srebro« odlučila prodati, i to u trenutku kada je vrijednost financijskih institucija na tržištu najniža dosad. Planirane proračunske uštede očito se ne ostvaruju po planu, tako da će tužnu priču koju je započela Tuđmanova, a nastavile Račanova i Sanaderova, spektakularno zaključiti Milanovićeva vlada. Skoro 40 posto hrvatskih banaka rasprodano je u svega nekoliko mjeseci potkraj Tuđmanove vladavine, a Račanova je vlada u samo godinu dana prodala još skoro 45 posto banaka strancima. 

    I ova garnitura u Banskim dvorima, dakle, nastavlja provoditi pogubnu politiku rasprodaje državne imovine po diskontnim cijenama, isključivo radi krpanja dugova, iako je takva politika uvijek dosad rezultirala upravo suprotnim učinkom – državni dug stalno se povećavao! 

    Otpočetka smo znali da rasprodaja domaćih banaka, baš kao i niza drugih gospodarskih i financijskih kompanija, nije bila najbolja odluka koju smo mogli donijeti, no sve loše strane tog poteza shvatili smo tek u vrijeme krize. Danas se Hrvatska iz duboke recesije može izvući jedino zahvaljujući preostalim kompanijama koje su većinom u državnom vlasništvu. Strane banke samo nas vuku prema dnu. Njihove strane centrale u krizi su zaustavile kreditiranje gospodarstva ne samo u Hrvatskoj, nego i u većini zemalja istočne Europe. Jednom privatizirane banke u stranom vlasništvu nemaju nikakvu obavezu kreditirati hrvatsku proizvodnju ni poticati zapošljavanje, kad ionako najbolje zarađuju kreditirajući potrošnju građana, stalno se oglušujući na apele države da gospodarstvenicima ponude povoljnije kredite. Hrvatska nije u poziciji jedne Poljske i nema veliku državnu banku kao što je ima Poljska (PKO), koja je djelovala antikrizno i koja je zaslužna što je Poljska jedina zemlja istočne Europe koja danas nije u krizi. 

    Poseban paradoks je da su i same centrale domaćih banaka u vlasništvu stranih država. Njihove vlade, naime, dobro znaju da nije problem u državnom vlasništvu – kako nas uvjeravaju – nego u načinu upravljanja tim vlasništvom. Hrvatska se politika pak prema HPB-u i Croatia Osiguranju ponašala kriminalno i maćehinski, koristeći ih kao bankomate. Iako banke zarađuju onoliko koliko novca prođe kroz njihov sustav, hrvatska država nije se osobito trudila oko HPB, niti je na tu banku usmjeravala poslovanje državnih kompanija, brinući o interesima stranih vlasnika banaka i njihovim profitima. 

    Hrvati, dakle – koliko god Hrvatska bila uspješna u nogometu, pa makar i osvojila Euro! – sljedeće godine ulaze u Europsku uniju skoro potpuno razvlašteni, kao građani neuspješne i bankrotirane države pod hipotekom, s gaćama na štapu.