Izgledao je poput čovjeka kojemu je trebala dupla kava. Najmanje dupla. Ili barem komad svjetla negdje na kraju mračne rupe u kojoj svi skupa predugo čučimo. Pogledao je tamo negdje gdje se već gleda kad bezuspješno tragaš za odgovorima.

– Meni nije jasno kako neki ljudi uopće uspjevaju preživljavati…

Morao sam izvući provjereno oružje.

– E, al’ bi nam sad dobro legao neki sjajan rezultat na Euru, da malo digne cijelu zemlju. Ovo sranje već predugo traje, četiri godine, ljudi su potpuno rezignirani i bez vjere u sebe. Možda bi stvarno dobro došla neka velika pobjeda, ako bog da, i više njih…

Nasmijao se, ali samo za tren.

– Da, sigurno, ali, čovječe, i ako osvojimo to prvenstvo, to nije realno, nije život…

Nesigurnost i depresija, a pogotovo sve ozbiljnije siromaštvo, jasno, ne čine ljude prestrpljivima. Stoga nije ni za čuditi se činjenici da je kod mnogih Vlada Zorana Milanovića već nakon osmine mandata (i katastrofičnog nasljeda opljačkane i, još gore, zapuštene države) otpisana kao promašaj. Povećan je PDV, smanjuju se plaće, pada proizvodnja, zatvaraju se brodogradilišta, nezaposleni bi napunili skoro svih osam stadiona na kojima će se igrati Euro u Poljskoj i Ukrajini – i to odjednom, a evo, pao je opet i BDP…

Svakim danom kao da nacija prima šamarčinu u vidu brojki statističara, ili foto albuma ljudi koji pognutih glava potpisuju otkaze. Hrvati nikad nisu bili pretjerano optimističan narod, a crnilo koje vlada posljednjih tjedana samo što se ne počne lijepiti za kožu.

Najgore od svega je što se nad tim domaćim mrakom sve više prijeteći nadvija sjenka krize u eurozoni koja bi lako i posljednje četiri katastrofalne godine u Hrvatskoj mogla pretvoriti u lijepe uspomene na vrijeme kad se – dobro živjelo…

I kako se tu tamnu priču uopće uklapa – nogomet? Nerealna i neživotna stvar od koje se ne može napuniti tanjur običnog navijača? Nikako? Eh, stvari nisu baš tako jednostavne.

Veliki sportski uspjesi, naime, mogu natjerati glave da se malo podignu i da pogledi ipak ne dopiru isključivo do vlastitih iznošenih cipela. Da se s malo više elana prione poslu, ili traženju istog. Da sutra, barem nakratko, ne izgleda kao nastavak beskrajne agonije. Da se, makar u najdubljem kutku podsvijesti, na tren pojavi heretička pomisao da ljudi koji predstavljaju ovu zemlju i izvan zelenog terena, možda, djelomično, znaju što rade. Da će možda ipak, preksutra, za mjesec ili godinu dana ipak biti barem mrvu bolje?

Da, znam. O tome slobodno mogu razmišljati i svi naši suparnici u skupini na Euru. Irska, Hrvatska, Italija, Španjolska. Strani novinari su se poigrali uvriježenim izrazom “group of death” (grupa smrti) i našu grupu nazvali “group of debt” (dužnička grupa). Svakoj od ovih zemalja bi sjajno legao uspješni nogometni lipanj. A “naš trener je cirkusant”, “igrači su razmažene zvijezde”, “igramo presporo”…

Citati iz prethodne rečenice zvuče poznato?

Naravno da zvuče, čuli ste ih i u kasno proljeće 1998. godine.

Izgledi, doduše, ne stoje sjajno. Krah reprezentacije sjajno bi se uklopio u atmosferu zemlje koja tone. Zašto bi, uostalom, u zemlji u kojoj ama baš ništa ne funkcionira, reprezentativni nogomet tako dugo bio izuzetak?

I ovo posljednje pitanje zvuči poznato? Naravno, postavljali ste ga sami sebi gledajući sa strahom odsutna lica naših i nabrijana, agresivna lica protivničkih igrača dok su svirale himne. U Istanbulu prije sedam mjeseci.

Naposlijetku, neke se stvari jednostavno ne mogu kupiti novcem. Niti karticom.

Jebi ga, čak i ako neki čudesan rezultat nogometne reprezentacije ne uspije dati ni najmanji lahorić u jedra izlasku iz rupe u kojoj vegetiramo godinama, čak i ako stvari iz lošeg otkližu u gore, osjećaj bi uvijek bio isti. Osjećaj onog trenutka, u kojem bi, kao iz topa, za 14 godina mogli odgovoriti na pitanje:

– Sjećaš li se gdje si bio u posljednjim satima 1. srpnja 2012. godine?