Tom nas rečenicom Slobodna Dalmacija uvodi u novu epizodu serijala »Moj Split« u kojemu poznati Splićani pričaju svoju priču o gradu koji se može prepoznati i po djelima njihovim. Slavko Lozina se među nadaleko poznate i zaslužne obitavatelje grada Splita upisao one opjevane 2002. godine, kada je suđenje za zločine protiv čovječnosti počinjene u ratnom mučilištu Lora vodio tako što je sustavno ismijavao žrtve, pa se od njega nije ni mogla očekivati suvislija presuda od one oslobađajuće u kojoj je pravorijeknuo: 

   – Sudsko vijeće se priklonilo mišljenju obrane da kazneno djelo nije niti moglo biti počinjeno jer Split nije bio okupiran, a pritvorenici srpske nacionalnosti ipak su bili državljani RH. Ratni zločin se ne može počiniti prema vlastitim građanima, tako da već tu nije dokazana tvrdnja iz optužnice. Zatim, civilne osobe nisu dovedene u Loru bespravno, već je protiv njih u to vrijeme pokrenut postupak zbog kaznenog djela oružane pobune. 

    Deset godina kasnije, Slavko Lozina se na stranicama Slobodne Dalmacije šeće toposima »svoga Splita«, među kojima, začudo, nema onog gradskog predjela uz koji baš svi čuvari pamćenja – od Googlea do rugla – vezuju lik i djelo medijski najpoznatijega splitskog suca. Lozinu njegova gradska sjećanja ne odvode put Lore, a ni novinsku mu pratilju ništa ne vuče da ga podsjeti na zloglasni logor bez kojega se za tog »pravog gradskog frajera« ne bi čulo dalje od portirnice splitskoga suda i koji se, da mu nije bilo onog sramotnog suđenja za zločine u Lori, ama baš ničim ne bi svrstao u krug poznatih gradskih faca pozvanih da govore o »svome Splitu«. 

    Samo zahvaljujući ratnom zatvoru u Lori i ničemu drugom, Lozini je otvoren javni prostor u kojemu će pričati o svojoj dječačkoj fascinaciji nogometom i Hajdukom, pa bi stoga bilo zanimljivo da ga se priupita barem to je li za tih davnih hodočašća na Stari plac mogao i naslutiti da će se jednoga dana, kad odraste, nadaleko pročuti ta njegova navijačka strast, da će sve novine objaviti kako je suđenje za ratne zločine započeo doslovce ovako: »S obzirom na prigodu u kojoj smo, iskoristio bih ovdje prigodu da, u ime svih nas ovdje, čestitamo našoj reprezentaciji na uspjehu koji je polučila prije par dana i da smo uza nju. Eto, samo toliko, a sad idemo na naš posa’«. 

    Samo zahvaljujući svirepim zločinima u Lori – o kojima je zna se kako sudio i presudio – »gradski frajer« Slavko Lozina danas može po novinama govoriti kako njegovu profinjenu dušu vrijeđa »bezdušni tehnobeton« na splitskoj Rivi, pa je stoga naprosto nevjerojatno da se Slobodna Dalmacija nije osjetila ponukanom barem da ga podsjeti na onu njegovu rečenicu kojom se kvalificirao za Ligu prvaka u bešćutnosti: »Vjerujem da je Milosav Katalina bio zlostavljan, ali da je bio toliko mučen kao što govori, ne bi ni Rambo ostao živ«.

    A još je najneshvatljivije to što frajera Lozinu – dok je tronuto pričao kako ne može prežaliti što je zatvoren jedan »lijepi splitski lokal« u koji je rado zalazio – nije pokušala odvući na njemu veselije teme. Na ljude koji su na jednom lijepom splitskom lokalitetu bili zatvarani i mučeni, ponižavani i ubijani. 

    Na kojima Lozina ispada najveći frajer.