Crno nam se piše, kao da se sve urotilo protiv Hrvatske, loše vijesti uvezuju se, dan za danom, u neki vražji paket.

Jedva se nekako progutalo to s novim padom BDP-a u prvom kvartalu za 1,3 posto, a već je došla i informacija da je Hrvatska sletjela na 57. mjesto po konkurentnosti među ukupno 59 država, još smo malo bolji samo od Venezuele i Grčke.

Pa se jučer niz nastavlja s agencijom Moody’s koja nam lijepi etiketu »negativne« prognoze. Njihovi stručnjaci bili su dosta blagonakloni, ali ni oni više ne vide kod nas neke izglede za skori gospodarski rast, treba se ponovno početi bojati i za kreditni rejting.

Očigledno, dakle, da sve ide naopako. Čovjek se više i ne pita kada ćemo se od svega ovoga moći malo odmoriti, nego odakle će stići sljedeća ćuška, što li će biti sutra.

Čak je i Čačića izdao elan pa se sada jada da je »gotovo beznadna« te prognozira sigurno bar još jedno tromjesečje negativnog BDP-a prije nego što se pojavi žižak na kraju tunela. To jest, ako se uopće i pojavi.   

Hrvatski način života došao je, dakle, do zida. Ovo što sada kusamo je baš to. Čisto i jasno kao suza. Švicarski ocjenjivači globalne konkurentnosti kažu da je Hrvatska u gospodarskom ponoru zato što su je proteklih godina vodile nesposob ne i nekompetentne vlade. A nesposobne i nekompetentne vlade birali su građani na slobodnim izborima, nijedna, koliko se sjećamo, nije došla na vlast vojnim udarom.

I tako nas eto sviju u istom vrelom kazanu da se počupamo oko propasti i teškog života i tko je za sve ovo kriv. Mi građani možemo slobo dno reći vi ste nas vodili, oni mogu reći da, a vi ste nas birali, imali ste izbore pa je vaša bila posljednja. No od te igrice prebacivanja odgovornosti nitko danas nema ništa, niti s njome može išta dobiti. Jer, kako vidimo, sve je već izgubljeno.

Prema tome, jedino je važno sada odlučiti što nam je činiti? Je li, ikakav suvisao pristup još uopće preostao ovom biračkom tijelu koje je posljednjih osam godina čekalo da ga HDZ izvede iz škripca, a sada već strašno bijesni na Kukuriku koaliciju kao da je Milanović na vlasti bar šest godina, a ne šest mjeseci.

Što bi, dakle, sada bilo razumno ponašanje? Ima li neki put koji bi od ovoga mogao napraviti neko bolje mjesto nego što je sada, i to brzo, prije nego što se pogine? Teško je to reći. Do jučer su se tražili bolni rezovi, a sada kad se s njima počelo, ploča se okrenula naopako…   

Svakako, neki kažu da je dosta i da se mora izaći na ulicu. Ali što ćemo na ulici? Vikanje ispod hrvatskih zastava i pljuvanje na usud, pljačku i nepravdu neće platiti naše dugove, niti će nam dati posla da radimo i da dobijemo plaću. Znači od toga nema ništa.

Drugi već pozivaju Vladu da dade ostavku i pokupi se jer nije uspjela riješiti probleme pa da idemo na izbore. To je, naravno, infantilno. Jer što bi to bolje mogli Karamarko, Popijač i Kalmeta, čiju smo veliku meštriju gledali puna dva mandata, nego što mogu ovi sada? Nitko ne može garantirati kako će ići sa sadašnjom vladom, ali ipak im treba dati još vremena da se pokažu.

Naši su izgledi, dakle, suženi i skučeni, praktički nikakvi. Kad smo pustili da dođe dovde, sad možemo još samo čekati.