Isto tako, potpuno je očigledno da ministar Jovanović u postupku kontrole testiranja nije pogriješio ama baš nigdje. 

Pa ipak, na ministra prosvjete beskompromisno su se okomili i srednjoškolski sindikat i Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja koji je odgovoran za državnu maturu.

Ova situacija pokazuje kako je u Hrvatskoj ponekad neobično shvaćanje demokracije, i to ne samo među neobrazovanim pukom, gdje to nikoga ne treba ni čuditi, nego i u važnim institucijama sustava u kojima sjede osobe sa sveučilišnim diplomama. 

Ozbiljni ljudi i institucije morali bi, naime, priznati nepobitno utvrđene argumente i prihvatiti odgovornost za propuste. Za ove naše, kako vidimo, vrijedi neki drugi i naopaki etički kodeks. Kad im činjenice ne idu u prilog, jao činjenicama, jer oni će to nazvati harangom. 

To je doista nepristojno i nedostojno ponašanje kojim se u javnost šalju nedopustive poruke. 

Jer, kvalitetu spornih testova ocjenjivala je skupina od 12 sveučilišnih i srednjoškolskih profesora hrvatskog jezika, a ne ni skupina dimnjačara, ni skupina rukometaša, ni skupina članova Predsjedništva SDP-a. 

Oni su zaključili i uvjerljivo obrazložili da je u oba ispita, i za višu i za nižu razinu znanja, učinjen određeni broj ozbiljnih propusta. 

 Ukratko, u jednom testu ne valja osam pitanja, u drugome ne valja pet, traljavih je, dakle, oko 10 posto. A prigovori su takvi da bi ih se autori testova morali sramiti umjesto da se pravdaju. Jer, test za nižu razinu znanja teži je nego test za višu. Vremena za rješavanje ispita bilo je premalo. Kod nekih pitanja za koja se tražio jedan odgovor, točna su dva, ili čak tri od četiri ponuđena odgovora. Neka su pitanja nejasno sročena, negdje su upute zbunjujuće. 

Kad se zna da su se ovako proslavili stručnjaci za hrvatski jezik, kojima je sustav povjerio odgovornost arbitara, 10 posto škarta uopće nije malo. Također nije malo ni s obzirom na realnu mogućnost da maturantu zbog nekoliko nekorektno oduzetih bodova propadne upis na fakultet. 

No, o tome zapravo ne bi trebalo voditi nikakve velike rasprave jer u ovakvom testu –  ne smije biti ni jedne jedine greške. Ni pogrešnog zareza, a kamoli čega drugoga. 

I zato je doista najmanje što se sada može učiniti da se djeci priznaju svi odgovori koje radna skupina smatra prihvatljivima, a da se sva nejasno postavljena pitanja ponište. 

Otkud ravnatelju Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja Goranu Sirovatki obraz da tu soluciju odbaci, to stvarno nije moguće razumjeti. Otkud mu obraz da nakon svega izjavi kako su njegovi ljudi napravili »dobar posao« oko kojega se »digla nepotrebna tenzija«. 

I jadan li je taj sindikat koji prijeti ministru da će sada vidjeti svoga boga kad mu se roditelji i učenici nastave žaliti »nakon svakog pojedinog ispita«. Netko bi im trebao reći da za to služi ministar. A na naše školstvo imaju se građani razloga žaliti do sudnjega dana.