Budući da ga se stalno proziva da provodi monetarnu politiku koja nije dovoljno ekspanzivna za ova recesijska vremena, guverner Željko Rohatinski je i svoje nedavno obraćanje iz Opatije iskoristio kako bi odgovorio na kritike koje smatra neutemeljenima iz dva razloga.

Prvi je, kaže, to što je HNB tijekom krize oslobodio ogromne količine likvidnosti koje u relativnim omjerima mogu parirati onima iz vodećih svjetskih ekonomija, a drugi je što sada kada se očekuje poticanje rasta, tu ekspanzivna monetarna politika neće previše pomoći ili, kako je kazao, »ne pomaže bacanje novca iz helikoptera«.

Iako se u javnosti kritičare Rohatinskog često poima kao sljedbenike Johna Maynarda Keynesa – što bi onda značilo da bi Rohatinski trebao igrati na nekakvoj neoliberalnoj poziciji – zanimljivo je da je do zaključka da monetarna politika ne pomaže još za vrijeme Velike Depresije došao sam Keynes. Naime, priča iz relevantne literature koja se čita još na fakultetu (Mishkin) kaže da se tijekom Velike Depresije, iako su ključni kamatnjaci pali gotovo na nulu, u realnom sektoru ništa nije dešavalo: poduzeća su se odbijala zaduživati i tako kroz dužničku polugu poticati investicijski ciklus.

 Keynesa, koji je prvobitno vjerovao u učinkovitost monetarne politike, to je navelo na zaključak da »novac nije važan«. To je suština njegove poznate zamke likvidnosti. Pošto se dakle razočarao u učinkovitost monetarne politike, okrenuo se fiskalnoj politici, politici javnih radova i državne intervencije. Otuda njegov intervencionizam, jer državu, koja se do tada nije miješala u tržište, iz pozicije regulatora i pasivnog promatrača stavlja u poziciju aktivnog, ravnopravnog ekonomskog subjekta.

Država, a ne više poduzetnik, postaje ključni subjekt i nositelj gospodarskih promjena.

Milton Friedman i Anna Schwartz kasnije monetarnu politiku vraćaju u orbitu, dokazujući da ona tijekom Velike Depresije i nije mogla biti učinkovita jer je zapravo bila restriktivna, a ne ekspanzivna. Zato što, tvrde oni, nije bitno kakve su nominalne, već realne kamatne stope. Nominalne kamatne stope mogu biti niske, ali bitna su očekivanja. Bitno je bilo, tumače, izazvati inflatorna očekivanja. A to se radi – tiskanjem novca. Novac je dakle ipak važan. Štoviše, on je jedino važan, kažu Friedman i Schwartz, i stoga se njihova doktrina i zove monetarizam.

No, dok Keynes, ili barem njegovi rani sljedbenici, ako je vjerovati brojnim interpretacijama, ne vjeruju u učinkovitost monetarne politike, Friedman vjeruje u njenu učinkovitost u kratkom roku, ali ne i u dugom. Točnije, misli da ćemo, laćamo li se monetarne politike, u dugom roku imati više štete nego koristi.

Ekonomija će se svesti na početnu točku, a ostat će samo inflacija. Dakle, iako se može nešto postići u kratkom roku, bolje je ne dirati ništa, bolje je ne intervenirati, jer se u dugom roku samo može napraviti gore. Zato se Friedmana i poistovjećuje s neoliberalnim stavom, koji se protivi intervenciji, te na pijedestal podiže mehanizme tržišta. Keynes pak u svoje doba veli da smo na dugi rok svi mrtvi, misleć pritom na opravdanost intervencije, ali prije svega intervencije fiskusa…

Domaći kritičari guvernerove politike tako su, temeljem svoje vjere u učinkovitost monetarne politike, prije monetaristi. No, težnja ka intervencionizmu približava ih Keynesu. Oni žele da HNB bude aktivniji. Iz istog su razloga neki analitičari i Mariju Draghiju, novom guverneru ECB-a, pripisali kejnezijanske ideje. Draghi neprikosnoveno intervenira u dijelu u kom može: štampa novac, ubrizgava ogromne injekcije likvidnosti u sustav. No, je li on zbog toga kejnezijanac? Možda i jest, ali po tome što ne sjedi skrštenih ruku, već čini jedino što može činiti. Ako se pak govori o ekonomskoj teoriji i školama, stvari se ne mogu samo jednostavno preslikavati.