Godina je 2016. Mala dvorana OŠ Trnsko još je uvijek mala, premala. Nije, doduše, da se velika neće graditi. Neće još, ali hoće sigurno. Obećao je to i gradonačelnik Bandić koji je, vrag će ga znat kako, i opet gradonačelnik, baš kao što je i  Jelavić i dalje pročelnik za sve i svašta, a za gradnju ponajviše. Uostalom, biti pročelnikom za gradnju ponajviše, a ne izgraditi velebnu dvoranu za svoj omiljeni košarkaški klub, kojem si, uzgred budi rečeno, formalno prvi čovjek, bilo bi stvarno glupo.

No, Tomislav Karamarko, onaj koji od košarke, od svog Košarkaškog Kluba više voli samo domovinu, insistirao je da se ovo povijesno finale Lige prvaka igra baš u toj, maloj poviješću pritrujenoj dvoranici. Jer, zna joj svaki kamen, jer u njoj je kvadrata malo i svi su tu stisnuti, taman tako da nadzorna kamera hvata svaku grimasu na svakom licu. Nema tu poslije “nisam znao“, kad ima snimka, ima dosje, ima evidentiran svatko tko se nije obukao u dres boje omiljenog kluba počasnog predsjednika. Uostalom, tako se i popeo do vrha, posvemašnjom kontrolom svega i svakoga. 

Jučer predsjednik HDZ-a, danas premijer, a sutra, vrag bi ga znao, možda i prvi čovjek UN-a, NATO-a ili CIA-e. Samo, sad je valjalo dobiti finale.

– Što smo danas donijeli sa sobom? Kakav osjećaj, kakvo raspoloženje, kakvu odluku, očekivanje? Znam, donijeli smo emociju za Hrvatsku. Donijeli smo snažnu, razumsku želju i odlučnost za promjenom! – kazivao je, nema koji sat prije povijesnog finala, počasni predsjednik. 

Damiru M., koji se i opet vratio košarci na zamolbu počasnog predsjednika, sve se nešto činilo da je slične, ako ne i iste rečenice netko govorio ‘davne’ 2012., kad je postao predsjednikom HDZ-a. No, nije lud pa da pisne. Uostalom, ne griješi prešidente, ima tu i razumske želje i odlučnosti za promjenom. Dosta je, brate, više tih nazovi klubova s onu stranu rijeke koja nam presijeca glavni grad! Zato je i grmjelo “nije u šoldima sve“, grmjelo je s razglasa ne vjerne publike radi, već poruke radi, odapete put predsjednika suparničkog tima, onom koji je diplomirao po stare dane, tek da zna da ima nešto i u domoljublju, desnici na srcu kad svira himna, Tuđmanovoj ostavštini. Boj tu ne bije svijetlo oružje, ali ni srce u junaka, već boj bije – dobra priprema! A počasni predsjednik istinski je majstor dobre pripreme. Uostalom, nije li tako, prije četiri godine, zasjeo na tron ponajveće tada oporbene stranke u zemlji, da bi, evo, samo četiri godine kasnije, igrao finale Lige prvaka, i to u svojoj maloj dvorani, iz koje je sve i krenulo. E da, 2012. Tko može zaboraviti lica delegata suočenih s bolnom istinom da su barem neki mali trag ostavili iza sebe, i da on za svaki taj mali trag kojeg se srame zna? Kad znaš da on zna, onda je pogoditi pravu glasačku kutiju bilo lako, lako kao šutnuti tricu tamo gdje treba kad te s tribina gleda počasni predsjednik.

Godina je 2016. Mala dvorana OŠ Trnsko mala je i premala da primi sve koji su došli vidjeti sve, i svidjeti se. Da su bar i ranije bili mudri, mudri poput recimo Kalmete i Šuice, poput onih tisuću i nešto HDZ-ovih kandidata koji su u startu prepoznali u tajnog agenta potencijal za predsjednika stranke, za premijera, za predsjednika kako države, tako i kluba koji, evo, lovi titulu. A što ima da su bili na danu. Bili su nigdje, bili su ništa, a sada su sve, makar te 2012. godine u to nije vjerovao nitko. Ili malo tko. Ili oni koji drugog izbora ionako nisu imali.

I onda je, te 2016., sudac podbacio loptu za početak utakmice. I onda su igrači jurnuli terenom. I onda je suparnički tim bio u blagom vodstvu svo vrijeme, sve tamo negdje do zadnjih par minuta, kad je trener omiljenog kluba počasnog predsjednika pozvao time out. S tribina se među svoje spustio počasni predsjednik.

– Ne bojmo se. Pogledajmo oko sebe. Pogledajmo tu našu snagu. Ja vjerujem u ovaj današnji dan, u njegovu snagu! Ja u tu snagu vjerujem i pozivam vas da ovo bude dan koji će označiti kraj zapuštenosti naše Hrvatske! Kraj zapuštenosti njezine perspektive, gospodarstva, mladosti, duha, kulture… – kazao je Kramarko svojim pulenima. Damiru M., koji se samo za ovu prigodu reaktivirao, i opet se učinilo da je to negdje čuo, a smiješak Franje Arapovića koji je sjedio taman toliko blizu da je sve mogao čuti, podgrijao mu je sumnju. 

No, nije lud pa da to na glas kaže.

Sve što se nakon tog obraćanja dogodilo, povijest je koja, kako povijesti i dolikuje, ima više verzija. Navodno je govor počasnog predsjednika zaledio krv u žilama suparničkim, navodno je i nekakav lik u krem baloneru za govora počasnog predsjednika šapnuo nešto suparničkom treneru, a neki kažu kako je jednostavno ekipa preko puta shvatila da ne vrijedi zbog jedne titule rušiti domovinu kao takvu. Tko zna što je navodno bilo, ma činjenica je da titula došla u Trnsko.  Počasni predsjednik bio je sretan. A one koji pamte neke svjetlije trenutke hrvatske košarke ionako nitko ništa ne pita niti ih sluša kad vele kako je počasni predsjednik pričao puke laži govoreći kako će nas vratiti u 90-te. Njih zovu jugonostalgičarima.  

E da, tako bi moglo biti tamo negdje 2016. Samo sada je 2012. godina, a neki se običan smrtnik hrvatski pita što to njemu na njegovoj mikro razini, onoj obiteljskoj, sa sobom nosi izbor čovjeka znakovita prezimena za šefa HDZ-a. Na prvi ništa, na drugu devastaciju ionako nam devastirane košarke…

– Samo se ti zajebavaj. Tako sam ja mislio da se u mom životu neće ništa promijeniti ni kad je izabran Tuđman, ni kad je izbran Sanader, pa vidi čega smo se sve nagutali – veli kolega.

Fakat, nagutali se mi svega. Valjda otud taj gadan osjećaj da sve ide u KK, pa zvali vi njega od milja i Zagreb!