Ni na teorijskoj razini pitanje o dužničkom ropstvu nije manje mutno: ne samo da još nema općeprihvatljive definicije i kriterija dužničkog ropstva, nego nigdje nema ni ustanova koje bi takvo stanje utvrdilo u konkretnoj zemlji. Danas su tri američke agencije, koje radi zaštite američkih investitora mjere kreditne rejtinge bankrotiranih i predbankrotirajućih kompanija, banaka i zemalja prerasle u proizvođače glavnih vijesti, te u inicijatore masovnih akcija za spašavanje zapadnog kapitala na svim strateškim punktovima. 

    Dužničko ropstvo u sirovoj, antičkoj verziji svodilo se na obavezu dužnika, da za svog vjerovnika radi besplatno, sve dok ne vrati dug, pa makar to bilo doživotno, čak i s obavezom prenošenja na dugi niz potomaka. Tako je, u manje brutalnim varijantama, bilo i s kmetovima u feudalističkoj eri, pa i kroz prvih 200-300 godina od dolaska europskih osvajača i doseljenika u sjevernu i južnu Ameriku. Danas je dužničko ropstvo zabranjeno i na razini UN-a, ali istodobno, bez mnogo celofana, i MMF i EU naređuju prezaduženim zemljama da za početak prepolove plaće u javnom sektoru. 

    U ekonomskoj teoriji neki smatraju da je zemlja potonula u dužničko ropstvo čim joj ukupni vanjski dug pređe vrijednost godišnjeg bruto-proizvoda. Drugi su skloniji kriteriju, kada su dospjeli iznosi kamata, koje neka zemlja plaća stranim kreditorima, veći od prirasta BDP-a. Treći procjenjuju da je na sigurnom putu u višegodišnje dužničko ropstvo svaka zemlja koja gotovo svu nacionalnu štednju, većinu bankarskog potencijala i ostale strateški važne djelatnosti, od telekomunikacija do farmaceutske i vojne industrije, preda u većinsko vlasništvo inozemnih banaka i kompanija. Četvrti je, i najsigurniji kriterij, kad neka od američkih agencija za kreditni rejting javno ocijeni da su državne obveznice neke prezadužene zemlje otpad, jer od tog se trenutka sav preostali kapital povlači i zemlja mora robovski raditi da bi vraćala preostale dugove i da bi se jednog dana vratila na tržište kapitala po nove pozajmice. Osobno sam najskloniji petom kriteriju, prema kojem dužničko ropstvo nastupa u času kad su potrebe za refinanciranjem dospjelog vanjskog duga veće od jedne trećine BDP-a, a izvoz robe i usluga posustaje, pa nije veći od 40 posto BDP-a. 

    Hrvatska je – za razliku od Grčke koja je u višedesetljetnom dužničkom ropstvu – od lani u tom ropstvu samo prema četiri od tih pet kriterija: nedostaje samo da neka od američkih agencija spusti hrvatski kreditni rejting na status »smeća«, što se od početka mandata nove ekipe u Banskim dvorima nije dogodilo, zahvaljujući nizu bolnih poteza i reformi, koje pokreće trojac Milanović-Čačić-Linić. Da bi mogla disati, ove joj godine – prema procjeni guvernera HNB-a, Željka Rohatinskog – trebaju nove pozajmice u bruto-iznosu od rekordnih 18 milijardi eura, što je 38 posto godišnjeg, stabilno depresivnog BDP-a.