Prije tri mjeseca gotovo cijela Europa, preciznije kazano onaj dio Europe koji se naziva eurozonom, netremice je čekao hoće li Grčka potpisati memorandum i pristati na to da ju se spašava od grozomornog duga u kojega je zapala ili će bankrotirati. Svi su uprli ne bi li spasili Grčku, tu kolijevku iz koje je prije nešto manje od tri milenija počela izrastati europska civilizacija i koja je prije tri desetljeća očitom pogreškom, i tada potpuno nepripravna, primljena u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu, današnju Europsku uniju. Tada je, pomodnim rječnikom rečeno bilo “in” spašavati Grčku, jer se time, navodno, spašavala i eurozona, ali i cijeli europski politički projekt ujedinjenja rascjepkanog kontinenta. Tri mjeseca kasnije, ovih dana, malo nakon grčkih parlamentarnih izbora na kojima su grčki birači, čini se, zaključili da oni baš i ne bi da ih se spašava, ili da im je cijena spašavanja neprihvatljiva, gotovo nikome više nije stalo do spašavanja Grčke, gotovo svi su zaključili da je eurozona dovoljno ojačala da može preživjeti izlazak Grčke iz eurozone same, pa se Grčka niti ne spašava nego se, sudeći prema europskim tiskovinama, čeka da Grčka sama po sebi umre i da svojom smrću što je moguće manje optereti i što je moguće više rastereti eurozonu.

Zlobnik bi, pa još da je i grčki državljanin, pomislio da se cijela višegodišnja operacija spašavanja države Grčke vodila ne zato da se tu državu spasi od nevolje u koju se uvelike sama, svojim vladama zahvaljujući, uvalila, nego zato da se Grčkoj da dovoljno zraka za puko preživljavanje do trenutka dok eurozona ne ojača toliko da nečije ispadanje, izbacivanje, istupanje ili eliminaciju, može preživjeti. Prije nekoliko mjeseci raspravljalo se o tome može li se i kako Grčku izbaciti iz eurozone ne bude li ona dovoljno poslušna i ne pristane li na uvjete refinanciranja vlastitih dugova, danas se razmišlja o tome hoće li Grčka sama po sebi iz te eurozone istupiti.

Spašavanje države Grčke posljednjih godina podsjeća na razoružavanje države Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Tada su njemački generali i birokrati, s jedinstvenim talentom u povijesti, razoružavanje jedne države učinili skupljim nego li naoružavanje te iste države. Posljednjih godina dužničko spašavanje Grčke svodi se ne na to da ta država smanji svoj dug, nego na to da ga ona, što ju se više spašava, sve više povećava. Dovoljno je virnuti u podatke koje je objavio ugledni i grčkom ostanku u eurozoni neskloni “Der Spiegel” prije nekoliko dana. Dakle, godine 2007., posljednje pretkrizne godine grčki je BDP iznosio 210 milijardi eura, a dug 239 milijardi eura. U jesen sljedeće godine izbila je kriza, a tada je grčki BDP iznosio i dalje 210 milijardi eura, a dug 263 milijarde eura. Sljedeće, 2009. godine, počelo se spašavati Grčku i godine 2011. grčki je BDP pao na 182 milijarde eura, a dug je porastao na 356 milijardi eura. Istodobno je nezaposlenost od 7,7 posto 2008. godine porasla na 17,7 posto prošle godine. Dakle, što su grčku njene vlade, vlade europskih država, EU i međunarodne financijske institucije više spašavale, to je Grčkoj bilo gore.

U svemu tome postoji još jedan, nadgrčki problem, zvani domino efekt. Posljednjih se dana učestalo može čitati kako se Grčku više ne može spasiti (osim ako ona ne sastavi vladu koja pristaje na rigorozne mjere štednje, pri čemu ne treba smetnuti s uma izjavu Jean-Claude Junckera koji je zaključio, pomalo potiho, da se te mjere štednje mogu malo olabaviti), te da se treba posvetiti spašavanju nekih drugih država koje se zovu Španjolska ili Portugal. Naprosto, na djelu je i u javnosti dominantan ponovno intelektualni domino efekt. Pojednostavljeno rečeno radi se o sljedećem: ako propadne Grčka, propast će i, primjerice,  Španjolska ako joj ne pomognemo, pri čemu valja imati na umu da je propala Grčka kojoj smo pomagali, a Španjolskoj ćemo vjerojatno pomagati istim ili sličnim sredstvima kojima smo pomagali Grčkoj.

Intelektualni doseg domino efekta kojega nam se propagira je, kao što je poznato, prilično katastrofalan. Prije svega, nije jasno zašto bi morala propasti, primjerice, Španjolska, zato što je propala, primjerice Grčka. Kakve veze ima bankrot nekog imaginarnog Galisa s propašću nekog imaginarnog Sancheza? Valja ovom zgodom podsjetiti na povijesne dosege domino efekta. Godine 1950. Vijeće za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a počelo je govoriti o “domino teoriji”. Godinu dana prije toga Kina je postala komunističkom državom. U Vijetnamu, tada još dijelu francuskog kolonijalnog carstva, najjači borci za neovisnost bili su tamošnji komunisti. Američki su analitičari zaključili da će, bude li Vijetnam komunistički, to biti, slijedom “domino teorije”, i Laos i Kambodža i Tajland. Na kraju su sve te države, osim Tajlanda, i postale komunističkima i to ih je gurnulo, u slučaju Kambodže, prema civilizacijskom dnu. Međutim, one nisu postale komunističkima zbog “domino teorije” nego zbog golemog vojnog angažmana Sjedinjenih Država u cijeloj regiji. I da ne bi bilo zabune, Sjedinjene Države upetljale su se u poslove te regije ne bi li ju spasile. Naravno, ništa ne potvrđuje da ova povijesna paralela vrijedi uvijek i u svakoj situaciji, samo se čovjek ponekad, u ponekoj situaciji, čovjek zapita zašto spasitelji spašavaju i tko će sve platiti cijenu spasa.