Je li Tomislav Karamarko odustao od odlaska na Blajburško polje samo zato da ga njegovi protukandidati – kako je obrazložio – »ne bi mogli optužiti kako na blajburškoj tragediji skuplja političke bodove i stvara prednost u utrci za predsjednika HDZ-a«? Ili pak zato što ni sam nije siguran da bi mu pojavljivanje na toj ispolitiziranoj komemoraciji – protiv čije se politizacije navodno zalaže – donijelo ikakvu bodovnu prednost i porast rejtinga na kladionicama?

Je li Karamarka od čitanja blagovremeno pripremljenoga govora na mjestu koje smatra svetim doista odvratila »prljava kampanja« za koju je optužio svoje konkurente? Ili je procijenio da je javna ispričnica u kojoj veli kako »osobno u ovakvom trenutku ne želi biti u središtu medijskog izvještavanja, jer u ovom slučaju nije važan ni on, ni njegovo razmišljanje, niti njegova kandidatura, već tisuće nevinih ljudi, čija smrt traži istinu i pravdu, sjećanje i oproštenje, ali ne i zaborav« najčišći način da kapitalizira svoje odsustvo i da se pomoću njega učini važnijim no što bi bio da je samo došao i izgovorio onaj tekst što ga je objavio na svojim internetskim stranicama?

Bi li se nekadašnji šef tajnih službi i ministar policije na Blajburškom polju osjećao toliko nevažnim koliko tvrdi da jest dok bi slušao govor Vladimira Šišljagića o »mnogim herojima Domovinskog rata koji sjede po hrvatskim, bosanskim i haškim zatvorima«?

Ili bi mu od »tisuća nevinih ljudi, čija smrt traži istinu i pravdu, sjećanje i oproštenje, ali ne i zaborav« barem na trenutak bila važnija vlastita koža po kojoj se osječko-baranjski župan uzlupao kao po bubnju?

Bi li Karamarku uspjelo odglumiti kako nije shvatio da to o čemu Šišljagić govori nije adresirano na njega osobno, kako se to ne odnosi na njegov angažman u potrazi za odbjeglim herojem Gotovinom? Ili – što je Šišljagiću još važnije – na progon heroj Glavaša koji se od tjeralice Karamarkova MUP-a sklonio u svoju drugu domovinu i umjesto hrvatskoga izabrao bosanski zatvor?

Je li se Karamarko pobojao da će ga Glavašev kamarad na Bleiburgu i izravno prozvati zbog toga što šef HDSSB-a ne nazoči komemoraciji nego je gleda na ekranu u mostarskoj Ćelovini? Je li sebe htio zaštititi ne samo od zvižduka blajburških hodočasnika, nego i od pomisli na Glavaševo likovanje, koje bi u tom trenutku bilo veće od Karamarkove nelagode? Bi li njegov pijetet prema »tisućama nevinih ljudi, čija smrt traži istinu i pravdu, sjećanje i oproštenje, ali ne i zaborav« izdržao najezdu opsesivnih misli o ključnoj Glavaševoj ulozi na prošlim izborima za predsjednika HDZ-a?

Je li strah od blamaže bio toliki da je Karamarku, kao počasnom članu Počasnog blajburškog voda, postalo svejedno tko će na komemoraciji govoriti umjesto njega? Je li zadovoljan kako ga je zamijenio kolega povjesničar Zlatan Hasanbegović i jesu li mu riječi tog bivšeg predsjednika Mladeži HČSP-a da će »budući sastav Sabora predstavljati istinsku narodnu volju« došle kao melem na ranu zadobivenu izbornim porazom?

Drži li Karamarko da je Bleiburg pravo mjesto za recikliranje dežurne podvale o »istinskoj narodnoj volji« koja se iz neznanih razloga odbija pokazati na izborima? Ili misli da postoji efikasniji način da se, u ime mrtvih, manipulira živima?