Saznali smo i to da je Vlada Jadranke Kosor otišla u opoziciju ne plativši 2,2 milijarde kuna dospjelih računa. Ostali su dužni mnogima, čak i Katoličkoj crkvi. Krasno. Još je ljepše da je to učinila ista ona Vlada koja se dičila svojom prilježnošću stabiliziranju proračuna i financijskoj konsolidaciji države, i u tome bila toliko uporna da se nije smirila dok naposljetku nije kroz HDZ-ovu većinu u Saboru izglasala Zakon o fiskalnoj odgovornosti koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011. godine.

Za one slabijeg pamćenja valja reći da se dotičnim Zakonom, između ostalog, »jača sustav kontrola i nadzora radi osiguranja fiskalne odgovornosti, a sve s ciljem osiguranja i održavanja fiskalne odgovornosti, transparentnosti i srednjoročne i dugoročne održivosti javnih financija«. Ako će sada netko reći da je primarna svrha ovog Zakona ipak bila obuzdavanje prekomjerne proračunske potrošnje, dobro je dometnuti da fiskalna odgovornost podrazumijeva i odgovorno i transparentno plaćanje računa koje je država na sebe preuzela. Radi primjera drugima o »odgovornom političkom i financijskom ponašanju«, te držanju obećanja da se neće preuzimati nikakve obaveze koje nemaju pokriće u prihodima proračuna.

Eto, dakle još jednog kostura kojeg je Slavko Linić našao u ormaru. Moguće će ih biti još, primjerice kada se zloslutne prognoze guvernera HNB-a Željka Rohatinskog da će Hrvatska završiti godinu s padom BDP-a od jedan posto i rastom inflacije, a sve kao posljedicom gospodarskog pada i nakon smjene vlasti, pokažu i preoptimističnima. Nikako da krene na bolje, nikako dočekati bar neku vedriju vijest.

Politički gledano međutim, unatoč svih kostura koje je za sobom ostavio HDZ, jedini u koje su uprte oči u očekivanju da se nešto pokrene su vladajući krugovi Kukuriku koalicije. Izbore nisu dobili da nastave kukati zbog pustoši koju su zatekli pri preuzimanju vlasti, nego da nešto učine. I to što prije. Ali uvijek je lakše dijagnosticirati, čak i zasukati rukave i prionuti poslu nego polučiti uspjeh.

Zoran Milanović, srećom, ne propovijeda geslo utemeljitelja suvremenog olimpizma Pierrea de Coubertina »važno je sudjelovati«, ali još uvijek čekamo da upali njegovo, u posljednje vrijeme često, parafraziranje olimpijskog gesla »brže, više, jače«. Brže i mudrije misliti te više i jače raditi, kako bismo zadržali postojeći način života i počeli izlaziti iz krize, postala je svojevrsna mantra hrvatskog premijera. U olimpijskoj godini izgleda da nas može izvući samo primijenjeni olimpijski duh.

Ne znamo hoće li Zakon o poticanju zapošljavanja dati efekta, ni u Vladi svi ne misle isto o njegovim učincima, ne znamo ni kakve će rezultate dati povećanje PDV-a, niti to hoće li uspjeti ambiciozni planovi Radimira Čačića i Gordana Marasa o poticanju gospodarstva, poduzetništva i obrtništva. Jedino što znamo jest da ova vlast nema svo vrijeme svijeta da riješi državne probleme i olakša život građanima. Mandat će im začas proteći.