Ono što je bilo očekivano – dogodilo se. Na izborima u Francuskoj pobijedio je lijevi Hollande, čime je u europske temelje udaren neki sasvim novi pravac, a koliko će on biti radikalan i prihvatljiv vodećoj ekonomskoj sili eurozone, Njemačkoj, uskoro će se vidjeti.

Pobjeda čovjeka koji zagovara prije svega gospodarski rast, nasuprot dosadašnjem francuskom predsjedniku Sarkozyju, koji je, uz Angelu Merkel, bio veliki »fan« mjera štednje, jasna je poruka neke nove Europe koja se ipak nije spremna odreći ideje socijalne države, koliko god ona rizična bila u uvjetima visokih proračunskih deficita.

Rizične su naime i mjere štednje, odnosno njihov uspjeh, a k tome u Europi sve više jača dojam da one prije svega pomažu krupnom kapitalu, dok građanima ni kratkom ni u dugom roku ne mogu donijeti previše dobra.

Dekonstrukcija osovine Merkel-Sarkozy unijela je odmah nemir i na europska tržišta, navikla na ujednačene izjave o potrebitim strukturnim reformama i rezovima. Prvoga radnog dana nakon izborne nedjelje tržišta i burze »pozdravili« su volju građana pa je euro pao prema vodećim svjetskim valutama, a bitno su se snizili i burzovni indeksi. Reakcija je to na rastuću neizvjesnost oko toga kako će se sada situacija u eurozoni rasplesti, no manje zbog Hollandea jer se očekuje da on ipak neće biti radikalan u svojim nastojanjima te da će već naći zajednički jezik s Angelom Merkel, iako to više ni približno neće biti ona idila koja je vladala u »Merkozy-koaliciji«.

Europski je kapital, barem u kratkom roku, daleko više zabrinut zbog situacije u Grčkoj, koja će ponovno birati.

Tenzije u grčkom »ekspres-loncu« sve se više pojačavaju i pitanje je hoće li ta zemlja izdržati još jedan val strogih mjera štednje u zamjenu za još jednu tranšu pomoći koja joj je potrebna da vrati dugove i tako se održi na nogama u okviru eurozone. No, taj je scenarij možda još potrebniji eurozoni, da sama sebi dokaže da može održati na okupu društvo koje sve više sliči na socijalni agregat, a sve manje na smisleno i optimalno valutno područje.

Za Grčku je i dalje opcija napuštanje eurozone, uz devalvaciju drahme i pokušaj da se na taj način potakne zapušteno i devastirano gospodarstvo. Analitičari takav rasplet događaja sada smatraju još izglednijim. Ispada tako da demokratski izbori u Ateni, od kuda su i potekli, sada postaju uteg ujedinjenoj Europi, jer udaraju na njen najambiciozniji projekt – fiskalni pakt. To je čak i logično iz perspektive zajednice koja svoje jedinstvo sve više, posve simbolički, temelji na moneti, a sve manje na »ugljenu i čeliku«.

Upravo činjenica da imaju zajedničku monetarnu politiku, ali različite fiskalne (poput kakvog relikta tradicije nacionalnih država), pokazala se Ahilovom petom kada je buknula kriza. Pokazalo se da nije moguće održati jedinstveno valutno područje bez usklađene proračunske politike jer valuta postaje predmet spekulativnih napada i treba puno odricanja da bi je se sačuvalo; odricanja, koja gotovo da postaju sama sebi svrha.

Pokazalo se međutim i to da većina članica ni prije nije poštivala čak ni labava ograničenja koja su valjda vrijedila samo kad se nad tranzicijskim zemljama, potencijalnim kandidatima, vježbala fiskalna disciplina. Pokazalo se i to da nije moguće »glumiti« zajednički monetarni prostor bez fiskalnih transfera i svijesti da on traži puno više odricanja nego se u startu mislilo. Kao i u braku, moto bi trebao biti, i u dobru i u zlu, a upravo je kriza na kušnju stavila lojalnost pojedinih partnera, i onih koji sada moraju plaćati za druge, ali i onih od kojih se sada traže još veća odricanja. Eurozona je na velikoj kušnji i prekretnici.

Slabi moraju odlučiti jesu li spremni ostati i poštivati pravila, dok jaki moraju odlučiti jesu li spremni dijeliti sudbinu slabih, te usporiti tempo ako ga svi ne mogu slijediti. No, slabih je sve više, a jakih sve manje.

I nije to više samo pitanje opstanka eurozone: riječ je o velikoj gospodarskoj krizi koja bi Europu možda pogodila i da nije integrirana. O krizi, kojoj se ni četiri godine nakon što je počela – od financijskih i tržišta nekretnina, preko proračuna, do poduzeća i radnih mjesta – ne nazire kraj. Je li izlaz u politici odricanja na kratak rok (koji više i nije tako kratak) da bi nam u dugom roku bilo bolje ili nema smisla inzistirati na dugom roku jer treba preživjeti danas – vječno je ekonomsko pitanje. A možda je naprosto riječ o lažnoj dilemi jer nema rasta bez socijalne pravde.