Julija Timošenko
Bojkot ukrajinskoga dijela europskog prvenstva u nogometu, koje počinje u lipnju, za Hrvatsku vjerojatno nije velika tema, jer nismo čuli vijesti da ovdašnji političari planiraju onamo odlaziti
Ako vladi i predsjedniku Republike treba javna podrška za odluku da bojkotiraju Ukrajinu, ovaj im je autor nedvosmisleno nudi. Ne bi taj bojkot ispravio sve nepravde ovoga svijeta – ne bi vjerojatno nijednu – ali bi pokazao volju da se ova zemlja glasno usprotivi fizičkome zlostavljanju i političkome ponižavanju, ma tko bio njegova žrtva. A u odnosima među državama, bojkot jest poruka, ma koliko se simboličkom mogla činiti.
Bila Julija Timošenko kriva ili ne, ona ima pravo na zdravlje i osobno dostojanstvo, kao što ga ima svaki čovjek na ovome svijetu, ma za kakvo nedjelo možda bio kriv. Bilo bi besmisleno upuštati se u nagađanja je li bivša ukrajinska premijerka uistinu počinila kaznena djela zbog kojih je osuđena, premda – poučeni ovdašnjim primjerima – gajimo duboko, instinktivno nepovjerenje u ukrajinsko pravosuđe pod proruskom vladom. Ali na stranu to: Timošenko je osuđena i izdržava zatvorsku kaznu. No ima li država pritom pravo tako je despotski zlostavljati, pred očima cijelog svijeta? Nema.
Pritom se ne smije previdjeti rodni aspekt toga nasilja. Nedopustivo je zlostavljati bilo koga bilo gdje, u zatvoru naročito, ali zlostavljati ženu posebno je zastrašujuće. Gaženje ženskog dostojanstva još je veći zločin od »običnog« prebijanja; sofisticiraniji, možda manje fizički bolan, ali svakako uvredljiviji, s bolnijim i teže podnošljivim posljedicama.
Zato, neka se hrvatski izabrani dužnosnici ne libe bojkotirati Ukrajinu. Vrijedi to podjednako za predsjednika Republike, čiji bi simbolični izostanak sa summita srednjeeuropskih zemalja na Jalti poslao snažnu poruku upravo iz Hrvatske. Baš je taj summit, naime, prije dvanaest godina označio konačni izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije poslije cijelog desetljeća Tuđmanove samovolje, kada je Mesić u Mađarskoj iznenadio kolege neočekivanom duhovitošću iz tada još sive i nevesele zemlje.
Danas, kada Hrvatska napokon postaje stabilnom demokracijom, i njezine poruke postaju važne, i zato bi bilo odgovorno da Josipović ostane u Zagrebu. Neka se pridruži poštovanome društvu predsjednika Njemačke, Slovenije, Austrije i Češke koji su već objavili da ne dolaze u Jaltu, i neka time potvrdi poruku kako nisu svi u Europi isti; da postoji europska i ona druga Europa, ma što tvrdili oni koji to nastoje zamagliti, pa prešućuju da je zlostavljanje neprihvatljivo.
