Dok su se naši sindikalci jučer odmarali od Prvog maja i zapjenjenih govora protiv Vlade koje su držali jedni drugima, iz Ekonomskog instituta stiže procjena da je Hrvatska, izgleda, ponovno ušla u recesiju.

Očekivano, ali svejedno ujede. Ljudi bi voljeli dobru vijest, pa čak da se njih i ne tiče, ali nema je.

Gospodarstvo je na kraju 2011. nanovo podbacilo za 0,4 posto, početak godine je klimav, a crno nam se piše i dalje. Institut prognozira da će BDP u ovoj godini pasti za još jedan posto te da će nezaposlenost još rasti. Postepeni oporavak neće početi prije 2013., pri čemu je preokret moguć samo ako Vlada brzo i odlučno provede strukturne reforme i fiskalnu konsolidaciju. Inače ne ni tada.

Dakle, pod uvjetom da Vlada bude uspješna, Hrvatska će morati pregrmiti ukupno više od četiri pune godine krize prije nego se bude moglo bar malo predahnuti. To je užasno puno. Stotine tisuća ljudi već su duboko na egzistencijalnom dnu, a ostalo je da se dura bar još cijelu ovu godinu. Kako, to će mnogi krvavo iskusiti na svojoj koži.

Ali sasvim je sigurno da se sve kronične boleštine ovog trulog sustava ne mogu izbrisati spužvom i da brzog spasa nema i ne može biti.

To je jasno svakome tko ima zeru zdrave pameti. Par mjeseci ne čini proljeće pa sve da su na vlast došli sami nobelovci. Ljudi koji su glasali za političke promjene sigurno nisu očekivali da će nova vlada sljedeći dan zaposliti sve nazaposlene, podići plaće, otpisati svima sve dugove i pokriti zemlju ružinim laticama. Kako? I odakle?

Uvijek se mora pričekati da nova politika da rezultate i da se pokaže slažu li se te razne mjere u neku sinergiju koja ima smisla i koja vodi na bolje. A pogotovo treba vrijeme da se zaustavi ovo teško mlinsko kolo nevolja u Hrvatskoj, koja je mnogo dugih godina upropaštavana, varana i cijeđena do iznemoglosti na svaki zamislivi način i u kojoj ni država, a ni 90 posto stanovništva momentalno ne mogu skucati novac ni za najskromniji život.

Sreća da u javnosti zasad prevladava razumijevanje za ovu tešku situaciju, no možda će Vlada ipak morati osnovati neko ministarstvo za borbu protiv jeftinih političkih trikova budući da se od populističke buke, koja traži sve, sada i odmah, već sada jedva može čuti išta drugo.

Na tim barikadama tiskaju se ocvali sindikalni prvaci, Dragutin Lesar, stručnjak za specijalne efekte socijalne i klasne empatije, siroti urednici Hrvatske televizije, Glas koncila izgubljen u svemiru i dio neodgovornih komentatora čije redakcije valjda misle da će plitko dodvoravanje patnjama »malog čovjeka« naplatiti kroz rast tiraže.

Taj pitoreskni klub već poziva Vladu na ostavku, već dijeli žute kartone i lije krokodilske suze nad Hrvatskom koju je, u četiri mjeseca, već, navodno, izdala ova vlast. I, naravno, iz tih se punktova u eter neprestano lansira isto pitanje kako to da ljudi ne izlaze na ulicu.

A ljudi ne izlaze na ulicu jer im je potpuno jasno kako stoje stvari. Na ulici se ova situacija naprosto ne može promijeniti. Nalazimo se u nebranom grožđu i treba osmisliti izlaz.

Možda Milanovićeva vlada to neće znati, ali možda i hoće. Očito da je ova godina dana razuman rok koji im treba dati da vidimo gdje smo.