Na drugoj strani Jadranka Kosor svoj je praznik proslavljala u Okučanima. Izgubljena u vremenu i prostoru, jednako kao i sindikalni čelnici, otišla je tamo, izabravši svjesno Okučane kao jednu od postaja svoje predizborne turneje, u nadi da će ipak ostati predsjednica HDZ-a. I umjesto da se pokrije ušima za sve ono što je vlast u čijem je vrhu donedavno bila ostavila iza sebe, ima kuraže docirati o tome gdje je bio i što je radio njen nasljednik.    

    Nažalost, nisu se proslavili ni mediji. Prvi maj iskorišten je kao jedinstvena prilika za napuhavanje kataklizmičke situacije u zemlji, insceniranje sukoba i mogućeg budućeg »fajta«, paušalnih kritika vlasti i podgrijavanja zabluda o momentalnom oporavku čim bi vlast bila u stanju iz šešira izvući čarobnog zeca.    

    Četiri mjeseca za oporavak pored svog tereta prošlosti? Čovjek stekne dojam da je na brodu luđaka na kojem svaki od putnika, živeći u vlastitom svijetu, vidi ono što hoće vidjeti. Zato se ovdje više ne radi o aktualnoj vlasti: ocjeni njene sposobnosti ili nesposobnosti, pravim ili krivim potezima, uspjelim kadrovskim rješenjima ili propustima. Ovdje je riječ o poremećenom kompasu kod mnogih kao posljedici dugogodišnjeg poremećaja u doživljaju okoliša u kojem živimo.    

    Trebalo bi konačno pljunuti istini u oči. I priznati da je i u »zlatnim vremenima« razvoja i prosperiteta malo toga počivalo na realnim temeljima. Doista je dosta demagogije o tome da su prije svi imali posla i da je bilo više novca, jer su neracionalno poslovanje, gubitci i političke tvornice poput Obrovca bili plaćeni stranim kreditima. U kapitalizmu je, praćenom nacionalističkim ludorijama, račun samo došao na naplatu. Treba nam stoga mentalna revolucija da shvatimo gdje smo i što smo, da se prizemljimo i s ledine, s puno odricanja, počnemo graditi drukčije društvo i zemlju. Jedino neki novi sindikati koji to shvate bit će u stanju kao punovažni partneri pritisnuti poslodavce i raskrinkati populističke političare. I jedino tako pomoći radnicima