U gradovima u kojima se još uvijek organiziraju prvomajski uranci i fešte, za sitiji dio građana bit će to sutra prilika za proljetnu šetnju i piknik, a za gladniju većinu mogućnost da se dokopaju besplatnog tanjura graha.

Simbolična demonstracija snage i solidarnosti radništva, što se nekada podrazumijevalo kao glavna poruka kapitalistima da im s druge strane stoji tvrdi orah, pala je na posljednje mjesto motiva slavljenja radničkog praznika. To je slika hrvatske radničko-socijalne realnosti; nezaposlenosti i neizvjesnosti posla, rasta cijena i pada plaća, pomanjkanja investicija i nade u skorašnje gospodarske pomake na bolje…

U tu se radničku sliku rastuće bijede, materijalne ali i duhovne, uklapaju i sindikati. Koji su se, vođeni valjda logikom bolje ikad nego nikad, poslije dvadeset godina gospodarsko-političkog glavinjanja sjetili vlastima podijeliti žute kartone. Usput bez ikakve ideje o suvisloj akciji ponavljajući fraze o »lošem položaju radništva« koje je danas u stanju artikulirati i papiga poslije tri dana ustrajnog vježbanja.

Od tih žutih kartona vladajuće će svakako zaboljeti glava. Drhtat će kao nikada. Malo sutra. Dijelit će ih im naime oni koji zapravo ni ne igraju, koji su svojim promašenim »akcijama« i ne shvaćanjem situacije oko sebe odavno sami sebi dali crvene kartone, pa sada samo glume da su snaga koja nešto znači.

Vremena su se promijenila. Radnička klasa nije ono što je nekada bila, niti je rad danas ravan onom u drugoj polovici 19. i do pred kraj 20. stoljeća. Sada radništvo sve manje nosi plave a sve više bijele ovratnike, mnogi radnici upravo nose odijela a ne isključivo trliš. Globalizacija i globalizam su učinili svoje.

Kapital sve više prisiljava politiku da mu se podvrgne, a posebno tamo gdje se korumpirana politika pretjerano i ne trsi oduprijeti. Imamo sraz moći novca, s jedne strane, i razmrvljenih skupina seljačkog, industrijsko radničkog, intelektualnog i postindustrijskog »proletarijata«, s druge strane. U mnogim razvijenim zemljama svjedočimo tom sukobu i batrganju političke elite da kao posrednik održi ravnotežu snaga.

U Hrvatskoj je na sva ta suvremena čudesa nalegnula tranzicija s nakaradnom pretvorbom i privatizacijom, politički samodovoljnom elitom te sindikalna čelništva izgubljena u vremenu i prostoru. Zato je loše. I bit će tako sve dok se kod naših »elita«, ne samo političkih, nešto bitno ne promjeni u shvaćanju ekonomije u percepciji radništva i u razumijevanju politike.

Traži se naime nova formula socijalnog partnerstva države, poslodavaca i radništva (sindikata), s puno više zajedničkog odricanja, razumijevanja i poštovanja, ali i međusobnih »prijetnji«, dok se ne počnu pronalaziti rješenja, jedno po jedno, koja svima nude bar nešto. I tako iz dana u dan.

Čini se da je 1. maj, bar u Hrvatskoj, odavno na samrti. Jedini način da ga se pokuša oživjeti jest da se uzvikne »Živio 2. maj« i već u srijedu krene u ofenzivu za novo gospodarsko-socijalno miješanje karata. Poslodavci znaju što im je cilj. I političari nešto petljaju. Znaju li međutim sindikati što im je činiti?