Mnogi se ovih dana čude što aktualna i navodno lijeva vlada ostvaruje nešto o čemu u kampanji skoro da i nije bilo riječi, iako Hrvatska u tome doista nije nikakav izuzetak. Hrvatske stranke pritom jako dobro kopiraju svoje zapadne stranačke uzore, koji već tradicionalno izbjegavaju bavljenje svim ozbiljnim i stvarnim problemima u kampanji, znajući da im to neće donijeti naklonost birača.

Po čemu je onda vlada Zorana Milanovića lijeva i socijaldemokratska? Kada je riječ o odnosu prema radu i kapitalu – a to je još uvijek jedino pravo mjerilo po kojem valja dijeliti političke opcije – ni po čemu.

Pogledajmo samo političke odluke što se ovih dana donose u Banskim dvorima. Možemo li u tim odlukama prepoznati politička uvjerenja političara koji o njima odlučuju?

Nipošto, jer navodno je riječ o gotovo zadanim odlukama, koje moraju biti donesene, i to više nema puno veze s tim tko je na vlasti. Baš kao što je direktor Clintonove kampanje 1992. James Carville skovao znamenitu izjavu »To je ekonomija, glupane«, koja sažima svu nemoć političke kaste u odnosu na ekonomiju, a što je potom i dovelo do trijumfa neoliberalizma, i ova vlada povlači poteze koji jednostavno moraju biti povučeni, jer će nas financijska tržišta u protivnom kazniti.

Mjere aktualne vlade za izlazak iz krize zapravo počivaju na savezništvu Slavka Linića i Radimira Čačića s kapitalom, točnije državnim kapitalom, koji bi nakon što je dva desetljeća bio nepresušan rasadnik korupcije i bogaćenja napokon trebao odigrati svoju državotvornu ulogu i spasiti Hrvatsku od potopa.

Dok prema međunarodnom financijskom velekapitalu i njegovim predstavnicima, međunarodnim rejting agencijama i inozemnim investitorima, vlast nastupa krajnje ponizno i snishodljivo, baš kao i prema hrvatskim kompanijama u stranom vlasništvu – čiji veleprofiti cijelu državu drže za jaja – u odnosu prema radništvu prevladava cinizam i arogancija.

Čujete li uopće kakvim tonom Čačić govori o radnicima? To je ton klasnog rata…

Takav ponižavajući diskurs za jednu vladu koja se makar formalno smatra socijaldemokratskom aktualna politička oligarhija više i ne pokušava prikriti, bilo da sladostrasno najavljuje poskupljenje struje, ili da objavljuje stečaj još jednog poduzeća.

No iako se, dakle, u odnosu prema stvarnim i važnim pitanjima, o kojima ovisi budućnost većine građana ove zemlje – kao što je recimo odnos prema vlasništvu ili kontroli nad društvenim bogatstvom – ova vlada teško može nazvati lijevom, pogriješili bismo kada bismo prebrzo zaključili kako nikakvo »lijevo skretanje« kod aktualne garniture u Banskim dvorima ne postoji.

Dakako da postoji, i to u izobilju, no ono se uglavnom svodi na vrijednosna, svjetonazorska i ideološka pitanja poput Bleiburga, medicinski potpomognute oplodnje, vjeronauka u školama ili udžbenika povijesti.

Aktualna je vlast shvatila kako se u današnje vrijeme lakše profilirati svjetonazorski, nego u odnosu prema doista važnim pitanjima kao što su, recimo, liberalizacija tržišta, nastavak privatizacije ili »fleksibilizacija menadžmenta radnom snagom«, kako je jedan bankarski analitičar nekidan pretenciozno i zavodljivo nazvao apel za lakšim otpuštanjem radnika. Jer svjetonazor ništa ne košta. Lakše je ljudima prodavati iluziju kako se ipak u nečemu razlikujemo od onih desničara, konzervativaca i fundamentalista…

Takve svjetonazorske i ideološke teme namjerno se forsiraju i predstavljaju kao krucijalne, iako je to u današnje vrijeme, u trenutku kada se ovo društvo nalazi u najdubljoj krizi od osamostaljenja, daleko od istine.

Politička, bolje rečeno partijska ljevica danas u Hrvatskoj postoji samo kao poza, a ne i kao politički projekt. Hrvatskom zato ponovno bjesne ideološki ratovi, ponovno se otvaraju stare rane, ponovno su na obzoru stare opasnosti.

 I da parafraziramo onu poznatu tezu o balkanskim narodima koji proizvode više povijesti nego što je mogu probaviti: ponovno se gušimo u višku ideologije koju ne možemo probaviti, a novčanici su nam sve prazniji.