Nema ni trunke sumnje – politika koja je prije skoro punih pet mjeseci na izborima stekla pravo stanovanja u Banskim dvorima mnogo je uspješnija od prethodne.

No, obzirom da je Vlada Jadranke Kosor zasigurno najlošija koju je ova ne baš presretna zemlja imala, to za Kukuriku i nije neki preveliki kompliment. Štoviše, kako vrijeme ide, kao da, u nekim stvarima, duh prethodnice i njene ekipe još nije napustio zapadnu stranu Markovog trga.

Takozvana “medijska politika” Vlade, koja bi se prvenstveno trebala ogledati u odnosu prema medijima kojima je država vlasnik, pravi je primjer za povremenu smušenost, nedosmišljenost i nedorečenost politike Vlade Zorana Milanovića, iz čijih poteza na ovom polju kao da se pomalja poznata, bijela frizura…

Najgore je u cijeloj toj potrazi za odlučnim rješenjima i istovremenim bijegom od njih, prošao “Vjesnik”. Odnosno, novinari odavno destruiranog nekadašnjeg zagrebačkog medijskog giganta.

Od “smrtne presude” koju su javno izrekli Linić i Čačić do danas proteklo je dosta vode pod Savskim mostom. Novine od prošlog tjedna ne izlaze. Stečaja, međutim, još nema. Gotovo sto zaposlenih ne zna što će biti s njima, već svakog dana dolaze na posao i rade za internetsko izdanje. Plaće? E, to nisu vidjeli već četiri mjeseca.

 Negdje je očito puklo u zapovjednom lancu između ministarske želje da se “mrtvaca pokopa” i njene realizacije, rezultat čega je agonija za stotinu obitelji. Dobro, osigurači u političkim lancima znaju iskočiti, ali kad se to dogodi, kad se neka politička ideja ne uspije, ili ju se ne usudi realizirati do kraja, pravo rješenje sigurno nije zatvaranje očiju i čekanje da problem nestane sam od sebe.

Bilo bi to super, zar ne, da se, recimo, resorna ministrica kulture jedno jutro probudi, a Vjesnika – nema. Eto, tako. Jednostavno nema. Ljudi sami od sebe otišli na burzu, zaključali prostorije i ugasili svjetla. Doviđenja. Kako se stvari (ne) razvijaju ne bi čudilo ni da je to opcija na koju u Banskim dvorima polažu nade…

Slična politika, mješavina zbunjenosti, neodlučnosti i izostanka političke hrabrosti, obilježava i Kukuriku tretman ostalih državnih medija.

Dražvna agencija Hina je, primjerice, također u minusu, izgubljena poput mnogih medija u internetskom dobu, ali i vječitim političkim kombinacijama oko njene uprave. No, umjesto da nova vlast jasno postavi ideju pravca razvoja državne agencije i nađe ljude koji će taj razvoj barem pokušati provesti i oko Hine se mjesecima vode dvorski ratovi, čiji su jedini dosadašnji rezultat dodatno narušeni ljudski odnosi i sve češće pojavljivanje bizarnih ili celebrity vijesti na njenom servisu.

A što država s Hinom doista želi? Pitaj Boga. Ali i on bi, vjerojatno, nemoćno slegnuo ramenima.

Gotovo je ista situacija s posrnulim HRT-om, pored kojeg konkurencija šiba kao da je na mlazni pogon, iako je državni mastodont taj kojeg svi financiramo s osamdesetak kuna mjesečno. Pet mjeseci je od izbora prošlo, još se ništa ne zna, a situacija u kući je takva da se samo čeka prvi izvještaj o ultimate fight bitci između zaposlenika na Prisavlju. Stvar s HRT-om je i socijalno najosjetljivija jer je za očekivati da će tamo biti i nekoliko stotina ljudi viška. No, o svemu se još tek može nagađati. Vlada Jadr… Zorana Milanovića, naime, još važe i razmišlja.

Problem s nedorečenošću Kukuriku Vlade, međutim, nije ograničen samo na slijepu medijsku točku. Na mnogo frontova se stječe dojam da nisu u stanju, barem u razumnom roku, dovršiti započeti posao, pogotovo tamo gdje stvar nisu lijepe.

Poput radnika Vjesnika, primjerice, ni radnici brodogradilišta Kraljevica još ne znaju svoju konačnu sudbinu. Brodogradilište bi trebalo u stečaj, no pričalo se da bi se dio proizvodnje mogao zadržati.

Radnicima je obećano da će prije pokretanja stečaja biti zbrinuti prema kolektivnom ugovoru. No, još se ništa ne zna. Ljudi dolaze svaki dan na posao u firmu koja čeka “električnu stolicu” s prokletim grčem neizvjesnosti u želucu. Kao da je, doista, netko “odozgo” zatvorio oči i čeka da problem sam nestane.

Potpuno ista situacija je u Diokiju i Dini. Isplaćena je tek jedna od pet zaostalih plaća, a što će biti s firmama (pogotovo Diokijem), nitko ne zna. Ili bar ne govori. Netko će reći da su svi ovi primjeri tek možda malo šepavija primjena ekonomskih zakonitosti na poslovanje uzdrmanih firmi. Ali, ovdje se ne radi, o ekonomiji, stupid! Radi se o ljudima.

Za neki stroj u tvorničkom krugu, ili kompjuter na HRT-u je, ako je suditi po aktualnim znanstvenim spoznajama, vjerojatno svejedno hoće li se preustroj kuće dogoditi u proljeće ili najesen…

Možda je prestrogo da se svi ovi primjeri stave na policu s oznakom “puzajuća Kukuriku kosorizacija Hrvatske”, ali od slabe je koristi političko nijansiranje obiteljima zaposlenih u navedenim firmama.

Posao treba dovršiti. A da bi ga se dovršilo, treba jasno znati što se želi napraviti. Da bi se jasno znalo što treba napraviti, godine (i godine, i godine…) provedene u političkoj oporbi valja iskoristiti za mnogo pametnije stvari od pukog verbalnog prepucavanja s vladajućima, pogotovo u situaciji kad je, kao u Hrvatskoj prethodne dvije godine, posve jasno da su vladajući na odlasku.

Kukuriku koalicija je u mnogim stvarima to očito propustila napraviti.