Raznovrsna pitanja padaju čovjeku na pamet dok prati te procese povodom dugogodišnje pljačke države u režiji Ive Sanadera i vrha HDZ-a, ali mene osobito ne pušta jedno.

Kad zbrojiš sve to što su pred USKOK-om i pred sudom dosad izgovorili šef carine Mladen Barišić, pa donedavna veliki industrijalac Robert Ježić, pa Ivan Mišetić, direktor Croatia Airlinesa, pa ti Kalmetini direktori iz HAC-a i tako redom, ne možeš se načuditi otkud oko Sanadera i njegove klike tako grozomorna koncentracija upravo grotesknih beskičmenjaka.

I to beskičmenjaka kakve je teoretski teško zamisliti da drhte pred bilo kime budući da pripadaju povlaštenom staležu profesionalaca sa završenim fakultetima, s uhodanim karijerama i trajno dobrim šansama. Nije to čemerni soj s ruba egzistencije za čije se najgore nesretnike i nećeš jako začuditi ako moralno tresnu o pod.

Riječ je odreda o ljudima koji se ionako mogu zaposliti na dobrim mjestima, odlično zarađivati i imati zavidan društveni status. Ne treba im da do toga dolaze poltronstvom od kojega bi se normalan čovjek gadio samome sebi. Nisu u bilo kakvom škripcu pa da moraju unovčiti svoj obraz pasjim služenjem gazdi. Pa eto koliki su ipak prodali taj neki pristojan život za prezira vrijednu privilegiju da budu uz gospodara koji će njima brisati cipele.

Zar to ne zvuči nestvarno?

Recimo, Ivan Mišetić pristao je biti Sanaderov smjerni dostavljač. Kako je osobno ispričao organima, u toj je ulozi izigarao kad god se to od njega zatražilo. Dakle, direktora osobno Sanader je uvijek trzao za avionske karte kao da je mali od kužine. Mišetić bi onda tražene karte smjesta kupio, odvezao bi ih sam premijeru doma i na kraju ih je sam plaćao na blagajni. Tako se pojadao istražiteljima taj uglađeni sredovječni gospodin, dugogodišnji uvaženi predsjednik uprave nacionalne aviokompanije.

Također, kao slugu sebe je opisao i Barišić. Sanader mu je davao razne zadatke, od popravljanja prostorija stranke, pa nadalje. Bio je poštar, raznosač, telefonist, organizator sastanaka, išao bi plaćati slike koje bi Sanader odabrao u galerijama i tresao se kao prut na svaki njegov mig.

– Svi su znali da Sanader ne tolerira neposluh, zakukao je pred USKOK-om bijedni Barišić – i meni je bilo važno da ga nekim svojim činom ne razljutim.

U populaciji ima valjda deset posto takvih totalnih poltrona, ljudi najmizernijeg karaktera. Ali kod nas se za vrijeme HDZ-a, u upravljačkim strukturama državnih poduzeća, ustanova i općenito na položajima do kojih se dolazi voljom politike, takvih nakupilo bar 80 posto.

Direktore u HAC-u, sve odreda vrle inžinjere i pravnike, magija slijepe poslušnosti pretvorila je u mentalne robove vlasti. Robert Ježić posve ozbiljno tvrdi da nije bilo druge nego pristati da novac za Sanadera ide preko njegovih firmi jer »tko može odbiti premijera«.

Sada kad je sve gotovo, kada su novci popljačkani, a garnitura vrlo parcijalno dospjela na sud, interesantno bi bilo znati gdje bi bila granica, tek onako, da se bolje opipa fenomen.

U kojem bi to, naime, trenutku svi ti podatni i uslužni vozači, sluge, dostavljači, poštari, osobni tajnici, domari, blagajnici i pospremači rekli da je dosta? Kada? Kada im pljunu na mater? Kad im zatraže kćer? Odnosno gdje je za njih dno?