Nakon što je konzervativna britanska Vlada Johna Majora 1992. godine uvela privatnu financijsku inicijativu, pa je privatni sektor počeo graditi objekte namirujući se od javnog sektora kroz najamninu na određeni rok, model je usavršila laburistička vlada Tonyja Blaira preimenujući ga u javno-privatno partnerstvo. Hrvatska slijedi taj obrazac. Lijevi centar nastavlja tamo gdje je stala desnica. Bučno medijski propagiranu Sanaderovu javno-privatnu kampanju, koja se nije trebala zaustaviti samo na gradnji sportskih arena uoči svjetskog rukometnog prvenstva, oživljava i nastavlja Milanovićeva vlada pod dirigentskom palicom glavnog državnog graditelja i obnovitelja Radimira Čačića. 

    Program izgradnje, dogradnje i rekonstrukcije javnih objekata prema modelu javno-privatnog partnerstva u razdoblju od 2012. do 2015. godine, dakle teži 14,9 milijardi kuna. Pretpostavljamo da je razlog reanimacije ove, tako mlade a kod nas skoro pa zaboravljene ideje ista kao svojedobno u Velikoj Britaniji i ostalim zemljama koje su je slijedile: rupa u državnom i ostalim javnim proračunima dok istovremeno vlada nasušna potreba za javnim objektima svih mogućih vrsta. Trebao bi stoga uskočiti privatni sektor, kojemu je to također prilika za oporavak, što brže obaviti posao na dobrobit građana i onda se kroz određeno vrijeme namiriti od države, županija i jedinica lokalne samouprave. 

    Ali, ovaj ambiciozni projekt, kojemu bi u investicijskoj suši valjalo zapljeskati, ima i svoje naličje. Zar smo već zaboravili kakva su muka i teret za javnu vlast postale skupe sportske arene građene javno-privatnim partnerstvom? Ovaj model trebao bi naime podrazumijevati da javni sektor u najmanju ruku ne bude na gubitku, odnosno da dobije adekvatnu vrijednost za uloženi novac. Korist i rizik zajednički bi trebali snositi i javni i privatni sektor. 

    Ako će sve završiti kao u priči o bolnici u Edinburghu, gdje je netko izračunao da bi njena gradnja financirana na tradicionalan način, iz poreza ili zajma države, koštala 180 milijuna funti, a ovako će plaćanjem najma privatnim investitorima na rok od 30 godina javni sektor stajati 900 milijuna funti, treba se dobro zamisliti. Hoće li opet, naposljetku, račun platiti samo porezni obveznici? 

    Ideja zvuči primamljivo. Od milijardi kuna novih investicija čovjeku se zavrti u glavi a oblije ga i neka čudna milina od pomisli na nove škole, bolnice, muzeje, sudove, čak i zatvore. No, ipak bi prije trebalo u ruke uzeti olovku i papir te izračunati što to istinski košta. Pa ako se i računica učini povoljnom, temeljito sastaviti ugovore da se poslije ne čudimo što smo upali u novo javno dužničko ropstvo. 

    Jednostavno, da se poslije ne ispostavi da je bilo jeftinije graditi bankarskim kreditima i sredstvima EU, i da su jedini koji su istinski profitirali građevinski lobi te lobi dobavljača opreme za javne ustanove. Odnosno, da svrha javno-privatnog partnerstva ne postane primarno privatno bogaćenje na javni račun.