Ivo Sanader i njegov odvjetnički tim, žele li držati imalo otvorena vrata za eventualnu oslobađajuću presudu, i nisu imali drugog izbora nego proglasiti svjedočenje Mladena Barišića lažnim i bajkom. Jer, ono što je pročitano iz Barišićeva iskaza toliko tereti Sanadera da nema šanse da se, dokaže li se i dio navoda, bivši premijer izvuče bez kazne.

I ne samo on. U igri su i mnogi drugi, zaključno s HDZ-om čija je blagajna radila prekovremeno ne bi li se zadovoljile financijske potrebe onih koji se danas brane kolektivnom amnezijom.

Takozvani slučaj Fimi media, s glavnim ulogama poštara Barišića i njegova bivšeg šefa, pokazuje se kao glavni tektonski poremećaj kojeg je do sada dijagnosticirao USKOK. Još će se štošta do kraja procesa otkriti, valja sačekati iskaze brojnih svjedoka i usporediti njihove priče s Barišićevom i pričama ostalih »pokajnika« koji su priznali krivicu, a očekuje se i kontranapad odvjetnika optuženih.

Naposljetku, Sud je taj koji mora procijeniti je li optužnica osnovana, potkrepljena dokazima i autentičnim svjedočenjima, te tko je tu, i za što konkretno, kriv.

Ali, već nakon prva dva dana suđenja je vidljivo, ma koliko Sanader tvrdio da se pričaju bajke i montira proces, da je na površinu, posebno kroz Barišićev iskaz, isplivala državna i društvena trulež. Čak i kada bi svi optuženi zbog, primjerice, rupa u optužnici i dobro postavljene obrane bili oslobođeni krivice, uključujući i one koji su u ponedjeljak na pitanje sutkinje izjavili da se osjećaju krivima, ništa od onoga što je Barišić izjavio ne izgleda nevjerojatno da se nije moglo i dogoditi. Riječ je o hrvatskoj stvarnosti i realnosti, o načinima ponašanja i odnosima u društvu, čega se gotovo svaki punoljetni građanin ove zemlje u posljednjih dvadeset godina, bar u dijelovima, naslušao i nagledao u svom radnom ili životnom okolišu.

U ovom slučaju nije nevažno, ali nije ni presudno iscrpljivati se odnosom velikog vođe i njegovih podređenih, pa cijeli slučaj promatrati kroz lupu stvaranja i razgradnje »kulta ličnosti«. To što je Barišića posebno povrijedilo što mu se Sanader nakon silaska s vlasti više nije javljao, prvenstveno je njegov intimni, da ne kažemo psihološki problem. Mnogo je važnije uočiti da se gomilaju saznanja o stranačkoj i političarskoj okupaciji države, tretiranju političke zajednice kao lena moćnih i grabežljivih pojedinaca a ne nečega što bi trebalo služiti javnom dobru i interesima.

Ako bi dakle ovo suđenje, ponavljamo još jednom bez obzira na njegov ishod, trebalo rezultirati nekom poukom onda je to podizanje građanske i sistemske borbene gotovosti radi kontrole čitavog političkog sustava. Zato je važno najšire shvaćeno pravo na pristup (javnim) informacijama, zato je važna rigorozna kontrola financijskog poslovanja političkih stranaka, zato je bitno prisiliti stranke da poštuju Ustav i sustav a ne da mu se rugaju, zato je presudno neovisno i nesputano pravosuđe. Inače, prije ili poslije, opet ćemo se čuditi kako nam se to moglo dogoditi.